Neugodni simptomi panike povezani su sa skraćivanjem udisaja. Napadaji traju desetak minuta, tijekom kojih se treba usredotočiti na duboko i lagano disanje

Većina ljudi barem jednom u životu doživjela je simptome paničnog napadaja, no većina se s njima uspije nekako izboriti, tako da se s vremenom više ne ponavljaju, ili se ne ponavljaju i ne ograničavaju nas u svakodnevnom životu dulje vrijeme.
No često je riječ o vrlo neugodnim epizodama, koje mogu potrajati i desetak minuta, uz brojne često zastrašujuće simptome – od otežanog disanja i osjećaja da se gušimo, napetosti mišića i bolova u tijelu zbog kojih se osoba često javlja liječniku, zatim snažnog lupanja srca i osjećaja da nam je život ugrožen, odnosno da smo u predinfarktnom stanju.

Čovjek koji doživljava panični napadaj može biti i dezorijentiran, odnosno izgubljen u vremenu i prostoru, te imati osjećaj da će poludjeti, onesvijestiti se ili umrijeti na licu mjesta.

– Panični napad je stanje ekstremnog straha, tzv. smrtni strah, kao da je riječ o nekoj uistinu smrtonosnoj opasnosti. Sama riječ dolazi od imena Pan (ili satir) koji je grčko mitsko šumsko biće koje je izrazito seksualno napasno, pa bi panika bila ‘strah nimfi kad ugledaju Pana koji se iz šume sjurio na njih’. Tjeskoba je stanje upozorenja koje priprema za djelovanje, a panika je obezglavljenost, nemogućnost kontrole, djelovanje samo po automatizmima. Primjerice, tjeskobu možemo vidjeti kod mačke kada se oprezno šulja i odmah reagira na svaki šušanj, dok bi panika bila kad ju vidimo kako se u trenu uspne na vrh stabla ili ukipi, iskezi zube i spremna je na borbu – pojašnjava dr. Stanislav Matačić.

Ranije se mislilo da je panika samo ekstremno stanje tjeskobe, međutim to su dva različita oblika straha koji imaju različito izvorište u moždanim funkcijama što se lijepo može i snimiti, dodaje.

– Signalna tjeskoba nije isto što i panika, u kojoj strah preplavljuje i ne može se kontrolirati. Panični napadaji su vezani za osjećaje bespomoćnosti koje mladunče osjeća kada nema majke kao vanjskog izvora sigurnosti. Tijekom prve dvije godine života, majka i dijete su jedno psihološko biće, dijete se oslanja na majku za regulaciju njegovih potreba i emocija i naglo i prerano odvajanje od majke, dok taj proces nije dovršen, predstavlja izniman stres koji može ostati zapisan kao trauma. Panika je kao da vidimo ptiča ispalog iz gnijezda kako krešteći ‘u panici’ doziva majku, a ako se nitko ne odazove tada potišteno prestaje – pojašnjava naš sugovornik i nastavlja:

– Već se davno uočavalo da su stanja depresije i paničnih napada povezani, ali sada se može i istraživati koji su to moždani sustavi u međuigri. Svi smo u najranijem razvoju osjetili odvajanje koje je frustriralo, ali i morali prihvatiti konačno odvajanje od majke, naravno u različitom intenzitetu, ali svi imamo potencijal i za napadaje panike i za depresivna stanja. To nam je zapisano u tzv. implicitnoj, proceduralnoj, emocionalnoj memoriji u našem nesvjesnom.

Pod određenim uvjetima doći će do pojave simptoma, svi imamo ‘točku pucanja’, no neki do nje vrlo brzo i lako dolaze, a neki ne baš tako ni lako ni brzo. To su stabilnije strukture ličnosti i one labilnije, ‘neurotičnije’, emocionalno nestabilne, ističe naš sugovornik. Strah od gubitka emocionalno važne osobe koja pomaže u regulaciji emocija te žalovanje zbog trajnog gubitka takve osobe predstavljaju temeljni strah sisavaca od odvajanja, tzv. separacijski strah, ali i depresiju, kao patološki oblik žalovanja za izgubljenim objektom, dodaje.

Mnogi neugodni tjelesni simptomi u tjeskobi ili panici su povezani sa skraćivanjem udisaja u stanju povišene uzbuđenosti, pa time smanjenjem razine kisika u krvi, tako da opuštanje te duboko i polagano udisanje svakako pomaže kod paničnog napadaja. Kao i podrška druge osobe, na primjer. Naime, ako je netko u okolini ostao smiren i nije se uspaničario, time zapravo igra “ulogu majke” fobičaru koji je u tom trenutku emocionalno funkcionira kao dijete. Dijete se uspaničarilo, majka nije, svojom je smirenošću smirila i dijete. Jedan mi je pacijent ispričao kako je prijatelju prepričavao napadaj panike i osjećaj da je na rubu smrti. ‘I jesi li umro?’ pitao ga je prijatelj.

On se nasmijao i relaksirao. ‘Čega se onda bojiš?’ – pitao ga je dalje prijatelj i tako logičkom igrom utješio pacijenta, odgovara dr. Matičić na pitanje kako čovjeku koji se bori s napadajima panike možemo pomoći.

Nastojte disati duboko i što sporije, na primjer tako da brojite do četiri kod svakog udisaja i izdisaja. Možete i disati u papirnatu vrećicu: Duboko udahnite i stavite papirnatu vrećicu preko nosa i usta pa počnite disati u nju, uz brojanje.

Nemojte sjesti ili leći, radije se krećite. Napadaj panike je mobilizirajuće stanje tijela koje se priprema na borbu ili bijeg, pa podrazumijeva i navalu energije koju treba osloboditi.

Umijte se hladnom vodom i napravite nešto što će prekinuti situaciju: Upalite radio ili TV, zapjevajte glasno uz radio, zaplešite. Ili potražite nešto smiješno na internetu i nasmijte se naglas.

Brojite unatrag, od stotinu prema nuli, što brže možete i tako da ste cijelo vrijeme koncentrirani na brojenje, ili pronađite neku sličnu tehniku koja će vas zaokupiti nekoliko minuta dok napadaj ne prođe.

hercegovina.info

Komentar