Koliko god teško bilo pričati o tome, toliko je teže čuvati u sebi najveću težinu boli koju čovjek može osjećati…

Piše: Naida MURTIĆ

Bajram. Koliko god se trudila i sve svoje književne inspiracije upotrijebila, teško je opisati ljepotu koja se tog dana u mojoj kući osjeti. Ljubim ruke najstarijim, dobijam bajram-banku koliko god godina imala, osjećam neopisivu životnu snagu u sebi. Nikad vam ne bih znala opisati sva jela na bajramskom ručku. Dosta šarenila i sigurno pretjerano obimno, ali ljepota porodične harmonije me nahrani bez jednog zalogaja. Cijeli ritual je završen i pod utiscima se vraćamo iz rahmetli nanine kuće gdje se cijela porodica okuplja na Bajram.
Po svemu sudeći, na izmaku još jedan uobičajen. Najljepši sam po sebi.
Ali nije bio.
Ne znam da li mi je u jednom trenutku ovo što se desilo bacilo sjenu na ljepotu naših praznika. Bilo bi mi žao da jeste, ali to je valjda vanljudska sila.

Uvijek isto pitanje … Zašto baš nama?!

Zvoni telefon. U nadi da ću još nekom od rodbine ili prijatelja čestitati praznik, čula sam izbezumljen glas od straha, prekide u rečenicama od bola i čudnu buku koja me nije smirivala. Govorila mi je da se pripremim na nešto loše.

“Sajo … motor … bolnica”. To je rekla.

Bilo bi glupo pitati je li sigurno moj Sajo, a tako sam željela.

“Šta mu je, je li mi živ?” Pitala sam samu sebe, nju od straha nisam mogla.

Kao da se u tom trenutku obistinio svaki strah koji sam osjećala ja, a i moji najmiliji. Grizla sam samu sebe što sam ikad pomislila da mu se može nešto loše desiti. Možda sam prizvala.

Molim dragog Allaha dž.š. da uzme mene, a njega sačuva.
Iako smo na udaljenosti 10 minuta vožnje do bolnice, sve što oko sebe iz auta vidim kao da mi paralizuje vidik, pogled, život i snagu. Šta me čeka? Hoću li ja to podnijeti? Jesam li dovoljna jaka za svog brata i roditelje?

Morala sam biti.
U sebi dovim, prizivam Gospodara da nam se smiluje, kroz suze Ga molim da mi oprosti grijehe i ne kazni kroz brata.

Majka kao majka, najteže joj je. Nije smjela ući u bolnicu, stajala je ispred, išla u krug i u glavi kreirala verzije. Znam da su bile najgore moguće. Govorila je i da zna šta će je spasiti bola ako njenom Saji nešto bude. Te su me riječi još više uništavale.

Bila je van sebe od bola. Svakog ko je bio tu zbog Saje, optuživala je da nešto krije. Da ga izraz lica odaje. Da će saznati kad – tad. Grozno je priznati, ali sam samo tad osjetila da ne vlada sobom. Van svih tih okvira, bila je najjači karakter ovog svijeta.

Ni otac ni ja nismo u tom trenutku mogli birati da li imamo snage ući u bolnicu. Najzrelije razmišljanje bi bilo to da se desilo šta se desilo, emocije na stranu, trezvenost je tad najbitnija. Teško je biti takva ljudska stijena. Kažu, kad te izda vlastita snaga, nastupa Allahova milost. Samo se to i desilo.

Kad sam ga vidjela, bio je isti. Moj Sajo. Krupan kakav jeste. Najljepšeg lica na svijetu. Ni mrljicu na njemu nije imao. Samo me pitao gdje je i šta mu to rade, nije bio svjestan situacije. Njegova dezorjentisanost me ubijala.

Preživio je tešku saobraćajnu nesreću. 12 dana na intenzivnoj njezi. Neko zbog koga živite leži na odjeljenju gdje su svi životno ugroženi. Daju vam 24, pa 48, pa 72 sata nade da će izaći iz tog perioda. Jedan minut kao godina, sat cijeli vijek. Gledam mamu i babu u oči i govorim da neće ni trepnuti, a da ćemo sve četvero kao nekad sjediti za porodičnom sofrom i milovati jedno drugo ljubavlju. Ni sebi samoj nisam vjerovala u riječi koje sam izgovarala.

Toliko sam tih dana mrzila kuću. Mrzila sam čak i njegovu sobu i odjeću. Mrzila sam kacigu koja je stajala na prozoru, tu tako beskorisna, a tako mu je trebala. Mrzila sam prolaziti pored mjesta gdje je ostavljao motor inače. Mrzila sam zvuk motora. Bilo me strah njega isto kao i zvuka Hitne pomoći. Gledam našu sliku, a pomisao na to da sad leži u bolnici i bori se, kida moj svijet. Ako mogućnost toga da mu nešto bude dođe i do mog malog mozga, predajem se na tih nekoliko sekundi. Pokušavala sam sve ovo kriti u sebi. Mislila sam, roditeljima je teže nego meni. Ja ću to lakše. Ne znam kako, ali uspjela sam.

Bila sam im roditelj, a oni moja djeca.

Prvi put izbacujem sve osjećaje iz sebe. Mislim da još uvijek ne bih ovako mogla govoriti o tome. Lakše je nijemo gledati u slova ispred sebe i kucati. Tako bar niko pored mene ne plače. Trudili smo se biti što više u bolnici, za par riječi doktora. Te su riječi tad koštale cijeli dunjaluk. Satima bi sjedili ispred njegovog Odjeljenja. Znali smo da mu ne pomažemo, ali možda osjeća naše prisustvo. Možda se nešto u međuvremenu dogodi.
Sa sobom sam uvijek imala zbirku dova. Kad god ne bih mogla na tren da nađem te korice koje mi daju snagu, ne bih vladala sobom. Jarrabi, samo si Ti kadar, niko drugi.

Bio je poprilično dobro tog kišnog popodneva. Činilo mi se i da nebo zbog nečeg plače. Kao 3 duha sjedimo i zgledamo se. Čujemo otkucaj sata ili zvuk nečijeg bola i jecaja. Uvijek pomislim da je to on. Zvoni telefon, a nikad ne znamo ko je i zašto zove. Od trenutka kad sam čula za nesreću, ne pomaže mi taj zvuk. Ovaj put je bila glavna medicinska sestra sa Odjeljenja za neurohirurgiju.

Naravno, mamino prvo pitanje bilo je: “Šta mu je?” Odgovor je bio tako opuštajući.

“Safet je tražio da jede Monte” – rekla je.

Mama izbezumljena od sreće pita je li sigurno njen sin, kako to da želi jesti, on se hrani na infuziju, možda su pogriješili?! Nisu.
Sekina stijena je dobro.
Dan po dan, bivao je sve jači. Tražio je svoju mamu koju voli najviše na svijetu i koja ga je rodila, ona za koju je rekao da zna da bi umrla da je on umro. Tražio je babu koji je njegov najbolji prijatelj i neko prema kome osjeća najveće strahopoštovanje. Tražio je svoju Naidu da mu kaže da će sve biti uredu, da je već dobro i da će biti još bolje, ona koja je uvijek znala reći ono što on želi čuti.

Dok ovo pišem, sjedi pored mene, gleda me i smije mi se, a ne zna da pišem o njemu. Nijednog trenutka nisam zaplakala jer bih išla u silu Božiju. Treba da se smijem i zahvaljujem Mu do kraja svog života na svim nafakama koje smo imali.

Razlog ove kolumne je jedna životna lekcija, jedan životni period koji boli, a uči.

Mene je naučio tome da trenutak koji je sasvim običan, jutro koje je sasvim uobičajeno predstavlja životni ideal. Kad bi samo znali koliko sam zavidjela svim ljudima koji su sasvim spontano išli na posao, u školu, na fakultet dok sam ja išla prema bolnici. Nisu bili svjesni koliko su sretni samo zato što im se ništa ne dešava.

Skroman, tih i život u porodičnoj harmoniji, sve je što ikad želim. Da smo zdravi i da smo zajedno. Da Mu na sedždu padamo i ruke dižemo. Da osjećaj jutarnjeg buđenja ne boli ponovo.

Nikad neću imati dovoljno riječi da se zahvalim svim ljudima koji su bili tu, svim ljudima koji su nazvali, koji sad dolaze da ga obilaze, svim onim riječima podrške. Uvijek sam pokušavala nekoga u tom trenutku ohrabriti svojim zagrljajem i riječima, ne znajući da ću se u istoj ikada nalaziti.

Mama je često govorila da je kao profesor i prosvetni radnik pomogla tolikom broju nečije djece, toliko njih je uputila na pravi put, toliko njih je zvalo drugom majkom, toliko njih žali za njom nakon završene Srednje škole. Znala je da će joj dragi Allah dž.š. to vratiti kroz njenog sina. I jeste.

Sačuvajte snagu za dane kad vam život zaista dadne iskušenje.
Pada kiša, a tek ste se isfenirali? Nema busa, a vi kasnite. Dobit ćete sutra sigurno jedinicu, a roditeljski je dan poslije. Ne možete se dogovoriti sa momkom/djevojkom o mjestu i vremenu izlaska. Batalite to.
Život je toliko kratak. Život živimo sad i ovdje. Život ne štedi nikada, nigdje i nikoga. Danas vas ima, sutra ne. Čemu trošiti najmanji atom snage kad će vam baš on trebati kao meni sad? Poslušajte me, trebat će vam.
Za svako novo jutro, elhamdulillah.

Naida Murtić/ Senzacija.ba

Komentar
loading...