“Ti ćeš otjerati mene u penziju, ali ovaj dječak će nas penzionisati sve”, rekao je Pep “Nostardamus” Gvardiola svom nasljedniku Xaviju Ernandesu na prvom treningu kada je gledao Andresa Iniestu, negdje krajem devedesetih godina prošlog vijeka.
Jedan od najvećih igrača i najuspešnijih kapitena u historiji Barcelone, Andres Iniesta danas se i zvanično oprostio od svog kluba.
Sa suzama u očima i emotivnom porukom, Don Andres je saopštio da napušta Kamp nou poslije 22 godine.
“Dobar dan svima, ovo je konferencija za medije na kojoj sam želio da saopštim da je ovo moja posljednja sezona u Barceloni. Ovo je bila teška odluka, koju sam donio sa svojom porodicom. Poslije 22 godine, nije lako napustiti ovaj klub. Za mene, ovo je najveći klub na svijetu. Želim da se zahvalim Barceloni, La Masiji, svim ljudima koji su bili uz mene tokom 22 godine, zbog njih sam postao ono što sam danas. U Barci želim da me upamte kao velikog čovjeka i velikog igrača.”
Njegova priča počinje u malenom gradu Albaseteu, negdje oko 200 kilometara jugoistočno od Madrida. Grad poznat po proizvodnji noževa, trkačkim stazama, postao je ipak najpoznatiji zbog jednog dječaka, rođenog 11. maja (istog datuma kao i Đorđe Balašević, dakle, još jedan unikatni umjetnik – slučajnost?!) 1984. godine.
Andres Iniesta je kao deseetogodišnjak pokazao vanserijsko umijeće sa loptom, a njegovi roditelji unajmili su mladog trenera Albaseteove škole, Enrikea Oriazolu da ga odvede u čuvenu La Masiju, akademiju fudbalskog kluba Barcelone.
Inieesta je u Kataloniju stigao kao 12-godišnji dečak, i to nevoljno, kažu da je “puštao rijeke suza” pošto je to podrazumijevalo da se odvoji od roditelja. Ipak, Hose Antonio Iniesta i Marija Luan Iniesta ostavili su privremeno svoj porodični posao i plantažu vina kako bi pružili podršku svom biseru sa bubamarom među nogama.
To je vjerovatno njihova najbolja odluka u životu, uz onu da plod njihove ljubavi bude “Blijedi vitez”, danas jedan od najboljih fudbalera u historiji igre.
Kako je Andres Iniesta postao čovjek koga niko ne može da mrzi, tačnije neko koga svi vole i na čije ime ustanu i poklone se?
Kada je maja 2012. godine srbijanski novinar Milovan Longinov imao priliku da uživo, u njegovoj kući u Madridu razgovara sa Radomirom Antićem, kod koga je Iniesta odigrao devet utakmica sa samo 18 godina u toj polusezoni od januara do juna 2003, saznao je možda i najveću istinu o njemu.
“Vidi da ti kaže Radomir, Iniesta po svom fudbalskom CV-u, na papiru nema ništa. On nije brz, nije ni fizički jak ni dominantan, o visini da ne govorimo, nema ga u završnici, nema ni neki šut, ni prekid, ali – taj momak ima SVE. Sve ono što ne staje ni u kakve okvire, što ne može da se napiše na papiru, mozak brži od svih, čitanje igre, otvaranje prostora i pas ni sekund prije, ni kasnije. Svakog svog saigrača čini najboljim”.
Stoga, u ovom tekstu nema mjesta za statističke podatke, jer Iniesta nije bio igrač na papiru, sa svojih jedva 57 golova za prvi tim Barcelone od 2002. do danas, i još samo 13 u nacionalnom timu, na keca bi mi fudbalski “intelektualci” rekli – “Je l’ znaš ti, čovječe, koliko je dao Lampard(?!)”.
Andres Iniesta nije davao mnogo golova, osim onaj kojim je donio Španiji jedinu titulu prvaka svijeta i postao veći kralj i od samog kralja sa porukom “Dani Jarque siempre con nosotros”.
I šta na kraju onda ima Andres Iniesta?
Nije brz, nema šut, nije jak, ne igra glavom (skok igra, naravno), ne ulazi u šanse, rijetko i centrira, a još rijeđe šuta penale (nikad).
Reklo bi se – radi sve ostalo, što obično oko ne može da vidi, a statistika da upiše na papir.
Iniesta je takav i van terena – nevidljiv, neprimjetan, ali ništa ne može bez njega. Tih, povučen, porodičan čovjek, okrenut nekim manje modernim vrijednostima, ali vođa svakog svog tima.
“Da se zvao Andresinho, Inijesta bi imao barem dvije Zlate lopte”, objasnio je kapiten najvećeg Barsinog rivala, Real Madrida – Sergio Ramos.
Iniesta je čovjek koga ne biste primijetili na ulici da nije postao Don Andres. On se nikada ne ističe u prvi plan, nije nametljiv, glasan, ne priča viceve i nema fazone u svlačionici, ali ga slušaju – svi.
Svoj rodni klub Albasete je 2011. godine spasio bankrota, donirao je 420.000 evra i tako postao jedan od vlasnika kluba.
Sportski centar u Albaseteu nosi njegovo ime, iako je to bilo protiv Iniestine želje, njegovi sugrađani su izglasali jednoglasno da mu tako odaju priznanje za sve što je učinio za njih.
Njegova porodična kuća u Albaseteu je na broju 8, u sobi su i dalje posteri Pepa Gvardiole, idola koji ga je i učinio jednim od najboljih ikada.
Njemu skandiraju ime na svakom stadionu u Španiji, i na “Santjago Bernabeu”, i na “Kornelji el Prat”, ali i u finalu na “Vanda Metropolitanu”, iako im je dao gol u pobjedi od 5:0.
On je čovjek koga u Španiji vole i poštuju više od svakog bivšeg i budućeg kralja, dok je u Kataloniji danas najtužniji dan, jer Andres Iniesta je i njihov “Pućdemon”, i Sveti Đordi, i Đoan Gamper, i Johan Krojf, i srodna duša Xavija Ernandesa i tvorac ponajboljeg tima u historiji fudbala.
I zato kada vas jednom budu pitali “da li je istina da ste živjeli u vrijeme Lionela Messija i Cristiana Ronalda?”, budite unikatni svojim odgovorom, baš kao što je i “Blijedi vitez” bio unikatan na terenu – “ne, to je bilo vrijeme Andresa Inieste”.
A ako vas budu pitali, “ali šta je on imao, koliko je golova postigao?”, pokažite mu ovaj tekst.
Hvala kapitenu, za gol na Stamfordu, na asistencijama u Rimu, Londonu i Berlinu, na onom poluvremenu u Parizu, a najviše hvala na svemu onome što samo rijetki mogu da vide i prepoznaju dok gledaju fudbalske utakmice na kojima je bio – ON.
Društvene mreže