Veliki, emotivan i fantastičan intervju Danielea De Rossija o svim detaljima iz karijere, odnosu sa Tottijem, današnjim fudbalerima, svojoj igri i kvalitetima, nepravdama, ljubavi, “pogrešnoj odluci” da ostane u Romi, očima punim suza, pozivima da iz Španije i Engleske i želji da zaigra u najvećem derbiju na svijetu

Čekati 16 godina na kapitensku traku u jednom klubu, može samo neko kome je mnogo stalo do tog kluba i ko istinski voli taj klub. Poznati su mitovi o legendama koje su cijele karijere provele igrajući za jedan klub poput Maldinija, Tottija, Giggsa, Puyola, Gerrarda

Među njih spada i Danijele de Rossi. Po fudbalskoj magiji, nikada nije bio baš kalibar Tottija. Ali je riječ o jedinstvenom vitezu u svijetu fudbala i jednom od najboljih italijanskih fudbalera u ovom vijeku.

“Između mene i Francesca nikada nije bilo rivaliteta. Nije ni moglo da ga bude. Ono što je Frančesko dao fudbalu je nešto nemjerljivo. On je unikat i fenomen koji traje 25 godina. Dao je 300 golova i naravno da ga svi vole. Ja nisam igrač koji je u stanju da postigne 300 golova i normalno je da me svi ne vole. Nisam Leo Messi koji može da potezom riješi meč, ali kada sam u dobroj formi mogu da pravim razliku na terenu. Za moju vrstu igre, jako je bitno da sam fizički spreman i da imam saigrače koji me podržavaju na terenu. Ja sam šraf u mašini”, kaže De Rossi u velikom intervju u kojem je ogolio sve detalje i istine iz karijere.

Cijelu karijeru je posvetio u Romi za koju je debitovao u seniorskom fudbalu daleke 2001. godine. U Romi je stekao nadimak Futuro kapitano. U prevodu Budući kapiten jer se očekivalo da će Totti ranije završiti karijeru, a da će traku naslijediti upravo De Rossi. Sudbina je htjela da De Rossi ostane godinama u redu za traku i da je možda nikada ne dočeka. Naravno, nosio je on traku kao zamjenik kapitena, ali nikada nije bio broj jedan.
“To je laka situacija za mene. Ljudi okolo su uvijek potencirali tu priču i pričali o tome da li Totti ostaje ili ide, da li ću dobiti kapitensku traku i tako dalje… Ali ja se nikada nisam potresao. Ne treba ti traka da budeš kapiten. Možeš biti pravi kapiten i kao zamjenik ako se tako ponašaš”.

Odnos sa Tottijem je bio kao između oca i sina, a vremenom se pretvorio u onaj između starijeg i mlađeg brata.
“Tokom ovih 16 godina u Romi dozvoljen mi je luksuz koji je rijetko ko imao: Da živim i odrastam uz idola. Kada je trebalo da stanem uz njega i branim ga na terenu od protivnika – branio sam ga. Kada je trebalo da ustanem i da se svađam sa njim – svađao sam se. Kada je trebalo da mu pokažem divljenje – pokazao sam ga. Kada je trebalo da mu kažem da je idiot – rekao sam mu. To je privilegija koju niko nije imao u Rimu. Ovdje ako kažete da je Totti loše zavezao pertle, to je kao da ste uvrijedili Kralja. Ja sam imao luksuz da smijem to da mu kažem”.

Poput Tottija, zakleo se na vječnu ljubav Romi i izabrao da sa Vučicom sanja trofeje, umjesto da ih osvaja u Realu, Chelseaju, Juventusu ili ostalim velikanima koji su ga obasipali zlatom samo da potpiše za njih. Pogtovo su Florentino Perez u Realu i Mourinho u Chelseaju čupali kose zbog De Rosija

“Jedino za čim mogu da žalim jer sam cijelu karijeru proveo u Romi je to što nisam uspio da osetim atmosferu igranja u Španiji ili Engleskoj. Volio bih da sam osjetio kako je to tamo. Ali odlazak iz Rome bi me više povrijedio nego saznanje da sam propustio šansu da igram u El Kalsiku ili da igram na prelijepim engleskim stadionima. Bilo je godina kada je telefon htio da mi eksplodira od poziva raznih klubova. Treneri su me zvali, predsjednici nudili blanko čekove… Ali na kraju dana bi samo pomislio koliko bi se užasno osjećao da odem iz Rome. Mogao sam da igram u finalu Lige šampiona, u El Klasiku, u Premijer ligi… Ali najviše od svega poslije igranja za Romu, želio sam da jednog dana obučem dres Boke Juniors i zaigram na Bombonjeri u derbiju protiv Rivera”.

De Rosi pokušava da objasni ostatku svijeta zašto je cijelu karijeru posvetio Romi.
“Svjestan sam da je moj takav izbor bio “pogrešan” sa profesionalne strane, ali ljudi to ne razumiju… Mnogi to poistovećuju sa altruizmom, sa ljubavlju prema dresu i klubu, ali to je samo jedan dio… Drugi dio je da je moj izbor bio egoističan jer mi je bilo potrebno da igram za Romu. To je moja hrana. To je fizičko i emocionalno zadovoljstvo kada obučem dres Rome. Bilo je godina kada sam mogao da odem. A onda bi zakoračio na teren u dresu Rome, pogledao bih okolo i oči bi mi se napunile suzama kada bi samo i pomislio da bi to mogao da mi bude posljednji meč na Olimpiku. U tim momentima sam shvatao da ne mogu da živim bez Rome…”

De Rosi je prošao put od “mezimčeta” u svlačionici do onoga koji je treba da bude primjer mladim igračima.

“Kada sam ja počinjao prije 20 godina, vrijeme je bilo drugačije. Od tada se fudbal promijenio. Ljudi su se promijenili. Naravno da me neki mladi igrači nerviraju. Sada neki klinac od 20 godina ima više pratilaca na Instagramu od Mesija. Kada ih vidim kako kače video snimke iz svlačionice na Instagram prije utakmice, dođe mi da ih polupam bejzbol palicom. Ali imaju samo 18 godina i za 20 godina će i njih isto tako  nervirati neki momci od 18 godina i uhvatiće sebe kako se žale na njih. Pričaće kako su oni nekada imali De Rosija u svlačionici koji bi ih razbio u paramparačad da su uradili nešto tako”.

Romin velikan se dotakao i priča o velikim zaradama fudbalera.
“Fudbaleri danas često probjegavaju populizmu. Fraze poput onih: “Ovo naše nije pravi posao, pravi heroji su oni koji ustaju u pet ujutro i idu na posao” su prežvakane.  To jeste istina, ali mislim da je postalo dosadno da to stalno pričamo. Nisam ja tu da sudim koliko ko zarađuje. Mene plaća privatnik koji od mojih partija zarađuje određene prihode. To je investicija kao i svaka druga. Da li igrači zarađuju previše? Da, naravno! Ali zavisi kako gledate na to. Da smo rođeni u Americi i igramo bejzbol, vjerovatno bi zarađivali još više. Ali ovo nije laka zarada”.

Jednog dana želi da postane trener. A imao je od koga da nauči…
“Imao sam sreću da radim sa nekim od 10 najboljih trenera na svijetu poput Spallettija, Contea i Luis Enriquea. Ali ako bih počeo da se bavim trenerskim poslom, prvo bih pozvao nekadašnjeg saigrača Pepa Gavrdiolu i zamolio ga da me pusti da gledam njegove treninge. Volio bih da postanem trener. Možda ne u skorije vrijeme, ali jednog dana svakako”.

De Rosi ima i negativna iskustva sa trenerima…
“Ako bih rekao za nekog trenera da me nije volio onda je to Zdenjek Zeman. Ne mislim da je bio nepošten, samo je imao svoju filozofiju. On je forsirao tada mladog Tahcidisa za kojeg je mislio da može više da pruži. I na svakoj konferenciji su ga pitali zašto ne igra De Rosi. A on je svaki put odgovarao da imam 30 godina i da niko ne želi da me kupi, pa zašto bih onda igrao. Nisam se sikirao, proveo sam godinu dana u tišini. Shvatio sam da ni posao trenera nije lak”.

Sada kada se Totti sprema za penziju, i De Rosi bi mogao da napusti Romu s obzirom da se sve češće najavljuje njegov odlazak u MLS ligu.

“To je nešto što će se desiti prije ili kasnije i sa čime ću morati da se suočim. Ali trenutno o tome ne razmišljam. Želim još da igram i 100 odsto sam siguran da mogu. Neki igraju do 40 godine, neki završe ranije. Ja sam za sredinu. Želim da dostojanstveno završim karijeru i povučem se dok još mogu da igram vrhunski. Ako vidim da nisam spreman i da ne mogu da pratim saigrače, završiću karijeru. Ali još se osjećam jakim, još se osjećam kao fudbaler. I dalje prilazim obavezama kao onaj mladić prije 25 godina. Nekada sam bio eksplozivniji, ali sam danas konkretniji i iskusniji”, istakao je De Rosi u velikoj ispovijesti.