Mlade bh. sportistkinje kontinuirano ostvaruju zavidne rezultate na međunarodnim takmičenjima u košarci, fudbalu, odbojci, karateu i brojnim drugim kolektivnim, ali i individualnim sportovima, iako su državna ulaganja u ženski sport skoro nepostojeća u BiH.

Jedan takav primjer je naša mlada Suana Tucaković, djevojčica koja ima svega 14 godina, ali i već niz uspjeha u svojoj teniserskoj karijeri.

Nakon posljednjeg uspjeha i osvojenog trećeg mjesta na Evropskom ljetnom kupu do 16 godina, ženske teniske reprezentacije BiH, odlučili smo kontaktirati jednu od bh. reprezentativki, koja je sa zadovoljstvom odgovorila na pitanja.

Pretpostavljamo da si izuzetno mlada počela sa igranjem tenisa. To je već sada veliko iskustvo, možeš li nam reći, ukoliiko se sjećaš početaka, kako si tako rano zavoljela ovaj sport?

“Tenis sam počela trenirati sa nepunih šest godina i to sasvim slučajno jer je moja starija sestra trenirala tenis, a ja sam tada vjerovatno htjela da je kopiram. Išla sam sa ocem na sestrine treninge i gledajući nju zavoljela crveni pijesak i sve što se na njemu dešava.”

Kako je tenis utjecao na ostale aktivnosti, da li uzima mnogo vremena?

“Ukoliko se ozbiljno bavite bilo kojim sportom, vremena uvijek fali. Ja se ne bavim ničim osim tenisom i školom i još uvijek uspijevam uklopiti te dvije obaveze.”

Koji meč ili turnir ti je ostao u najljepšem sjećanju?

“Još uvijek u najljepšem sjećanju mi je putovanje na EYOF u Bakuu, Azerbejdžan. Pored Bakuua je i turnir u Antaliji na kojem sam osvojila drugo mjesto.”

Tvoj najveći uspjeh do sada bio je?

“Najvećim uspjehom smatram osvojeno 1. mjesto na Državnom prvenstvu BiH do 18 godina. S obzirom da imam 14 godina, zadovoljna sam tim rezultatom.”

Ti si nada bh. tenisa, kakve su ambicije u budućnosti, obzirom da tako mlada ostvaruješ dobre rezultate?

“Hvala Vam, a što se tiče planova, cilj mi je da više treniram i da postanem WTA igračica.”

Kakve su tvoje ambicije za dalje, obzirom da naša država zaista malo finansira ovaj sport? Da li takva situacija ubija volju, ili pak suprotno, da li želiš dokazati koliko možeš biti dobra?!

“Na državnu pomoć se ne obazirem jer je nemam. Da zavisim od njihove pomoći davno bih prestala trenirati. Ipak, ljubav prema tom sportu je jaka, ja nastavljam da radim, pa vidjet ćemo šta će se dešavati u budućnosti.”

Za kraj, ukoliko imaš neku zanimljivu anegdotu sa nekog meča, da podijeliš sa nama, neku situaciju koja ti je posebno ostala u sjećanju?

“Još uvijek nemam zanimljivih anegdota sa terena, ali uvijek mi budu smiješne reakcije svih, pa i mojih roditelja dok posmatraju mečeve. Čini mi se da oni svi te mečeve doživljavaju mnogo ozbiljnije nego mi igrači.”, kazala nam je Suana, kojoj želimo sreću u budućnosti.

Nadamo se da će država, konačno, otvoriti oči i bar malo više finansirati sportove u kojima smo nadareni i talentovani.

Izvor: Sop.ba

Razgovarao: Edin Ridžal