Piše: Edin Ridžal
U subotu u Bijeljini odigrana je utakmica koja, barem prema semaforu, izgleda kao sasvim obična fudbalska predstava: Radnik 1 – Borac 0. Ali ispod tankog sloja rezultatske stvarnosti, krije se nešto mnogo ozbiljnije – još jedan težak udarac po integritetu bh. fudbala. Jer ono što su oči gledale, a pamet pokušavala da razumije, više je ličilo na predstavu u režiji pozorišta apsurda nego na takmičarski duel dvije ekipe iz iste lige.
Bijeljinski Radnik, ekipa koja se grčevito bori za opstanak, pobijedio je Borac iz Banjaluke, tim koji se do tada borio za naslov prvaka. Rezultat je naizgled podvig autsajdera, ali svaka minuta te utakmice bila je ispunjena nečim što je više podsjećalo na dogovor, a manje na duel.
Radnik je, prema kladionicama, bio favorit – što je već samo po sebi nelogično. Kako ekipa koja drži fenjer može biti favorit protiv pretendenta na titulu? E, to je pitanje na koje niko zvanično ne želi dati odgovor, ali se odgovor sam nameće – on se ne traži na travi, nego u sjenkama iza kulisa.
Pogodak Radnika u 42. minuti, koji je donio tri boda, bio je ogledni primjer pasivnosti odbrane gostiju. Igrači Borca su se doslovno sklonili sa puta Denkoviću, kao da su zaboravili da se bore za titulu, a ne za goli život. I to nije bio trenutni pad koncentracije – to je bio stav, ponašanje koje se vidi samo kada postoji skriveni dogovor ili otvorena ravnodušnost.
I kad se još činilo da utakmica možda može otići u nekom poštenijem smjeru, Borac dobija jedanaesterac. Idealna prilika da se utakmica vrati u realne tokove. No, Despotovićev “šut” sa bijele tačke bio je sve osim pokušaja da se postigne gol. Slab, mlak udarac ravno u ruke golmana, bez imalo nervoze, bez imalo sportskog bijesa.
Kao da mu je lopta smetala, a ne predstavljala šansu da svom timu sačuva borbu za titulu.
I tako se završila utakmica. Radnik je upisao tri boda i možda sebi kupio opstanak. Borac je, s druge strane, simbolično bacio bijelu zastavu i prepustio titulu Zrinjskom – dva kola prije kraja.
Ali najveći poraz nije doživio Borac. Najveći poraz doživjela je publika. Fudbalski zaljubljenici, koji još uvijek vjeruju da se lopta kotrlja zbog sporta, zbog borbe, zbog emocije. Ovo što se desilo u Bijeljini nije samo „sumnjiv meč“. Ovo je ruganje svima koji kupuju karte, prate timove, vjeruju u fer-plej. Jer kada utakmice prestanu biti takmičenje, a postanu dogovoreni skečevi, onda cijela liga gubi smisao.
I možda je vrijeme da se konačno otvoreno kaže – ovakve utakmice ne mogu i ne smiju prolaziti bez reakcije. Jer ako fudbal više nije takmičenje, već simulacija, onda neka nas bar ne vrijeđaju time da još navijamo.
Dugujemo istini više nego bodove na tabeli.
