Nemanja Majdov jedan je od najuspješnijih džudista svoje generacije, a tokom karijere osvojio je brojne medalje na najvećim međunarodnim takmičenjima. Svjetski prvak iz 2017. godine i višestruki prvak Evrope nastupio je i na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020. te Parizu 2024. godine.
Iako je rođen u Istočnom Sarajevu, Majdov je najveće uspjehe ostvario predstavljajući Srbiju. U gostovanju u podcastu Inkubator govorio je o tome kako je došlo do promjene sportske reprezentacije i zbog čega je odlučio prihvatiti poziv iz Srbije.
„Osim stiska ruke ne dobiješ ništa“
Majdov je otkrio da je do 2011. godine nastupao pod zastavom Bosne i Hercegovine, a da je i tokom 2012. predstavljao našu zemlju. U tom periodu ostvarivao je zapažene rezultate u mlađim kategorijama, ali, kako ističe, podrška koju je dobijao nije bila dovoljna.
“Brat i ja smo prešli da se borimo za Srbiju 2013. godine. Ja sam se borio za Bosnu i Hercegovinu do 2011. godine, bio sam prvi na svjetskoj rang-listi za kadete do 60 kg pod zastavom BiH. Također, 2012. isto sam bio pod BiH, ali osim stiska ruke ne dobiješ ništa. Već sljedeće godine budem seniorski prvak Srbije”, ispričao je Nemanja Majdov.
Dolazak u Srbiju za njega je značio i promjenu uslova u kojima je trenirao i pripremao se za takmičenja. Nakon godina u kojima su on i njegov brat uz pomoć roditelja pokušavali osigurati nastupe na međunarodnoj sceni, otvorila im se mogućnost da dobiju konkretniju podršku.
Majdov se prisjetio i teškog perioda kada su putovanja na takmičenja zahtijevala velika odricanja cijele porodice. Njegov otac vozio ga je na brojne destinacije, a novca za smještaj često nije bilo dovoljno.
“Tad je taj period bio što smo išli – tata me vodio sa ‘stodvadesetčetvorkom’ u Kijev, sa autom u Berlin, u Teplice, Lajbnic, Pariz. Tu smo spavali u autima”, naveo je Majdov i dodao:
Od teških početaka do svjetskog vrha
Uprkos svim preprekama, Majdov smatra da su upravo takva iskustva oblikovala njegov karakter i pomogla mu da postane vrhunski sportista. Teške trenutke iz prošlosti ne posmatra kao nešto čega se treba stidjeti, već kao sastavni dio puta do najvećih uspjeha.
“To su teška vremena kojih se ja ne stidim, zato što je to moj put i ja nikad ne bih postao šampion kao što sam postao da sam imao sve. Jednostavno, nijedan šampion ne postaje iz komfor zone i niko nikad nije napravio priču iz komfor zone, to da se zna. Pravi šampion, sad govorim o svjetskim nivoima”.
Govoreći o tome kako je uopće došlo do interesovanja iz Srbije, Majdov je otkrio da je prelomni trenutak bio uspjeh na Evrokupu u Zagrebu 2012. godine. Njegov rezultat privukao je pažnju tadašnjeg predsjednika saveza, koji je u to vrijeme bio povezan i s Crvenom zvezdom.
“Tad smo mi, to je 2012. godine, pobijedili Evrokup u Zagrebu i tadašnji, a i sadašnji predsjednik saveza Todorov, koji je tad bio u Crvenoj zvezdi, vidi da sam osvojio taj Eurokup. Pita ko je ovaj mali iz Istočnog Sarajeva. Zovne me Zvezda, tad odem tamo u Beograd kod njih šest mjeseci na pripreme da me vide, ja i brat, da pređemo za Zvezdu. Od tad kreće bukvalno program, finansiranje, sve. Jer ne možeš ti više… Mi smo iscrpili te svoje kredite, tata i mama, za te godine s autima, nemaš ti više gdje dići kredit, nemaš ni 100 kredita”, naglasio je.
Nakon prelaska u Srbiju, Majdov je dobio uslove za ozbiljniji rad, što mu je omogućilo da nastavi napredovati i gradi karijeru na najvećoj sceni. Već naredne godine postao je seniorski prvak Srbije, a kasnije je stigao i do svjetskog trona.
Njegova priča tako pokazuje koliko finansijska podrška i uslovi za trening mogu utjecati na razvoj sportiste, posebno u disciplinama u kojima su putovanja i nastupi na međunarodnim turnirima neizostavan dio puta prema vrhu.