Zvonimir Srna dugo je nosio etiketu problematične pozicije u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, ali ovog Svjetskog prvenstva njegova igra donosi potpuno drugačiju priču.
Iako je kao mladi igrač bio poznat po obrambenim kvalitetama, Srna je sada pokazao da može biti jednako opasan i u napadu. Nakon što je godinama bio u sjeni drugih igrača i u Zagrebu igrao isključivo obranu, Srna je strpljivo čekao svoju priliku da zablista.
Kritike koje su ga pratile zbog slabijih napadačkih partija nisu ga slomile; naprotiv, samo su ga dodatno motivirale.
U utakmici protiv Islanda postigao je šest golova, dok je Sloveniji zabijao u ključnim trenucima, što je bio uvod u njegovu briljantnu izvedbu u nokaut-fazi.
Protiv Mađarske je dominirao, zabio pet golova uz visok postotak realizacije i asistirao za pobjednički pogodak Šipića, pokazujući pritom taktičku zrelost. Susret protiv Francuske potvrdio je njegovu klasu; sedam golova i dvije asistencije u situacijama gdje se činilo da rješenja nema.
Njegova svestranost u igri, od neprijelaznog halfa do središnje figure u obrani, čini ga nezamjenjivim.
Srna je s deset ukradenih lopti među najboljim obrambenim igračima prvenstva, a pritom i napadački doprinosi na način kakav se od njega nije očekivao.
Trener Sigurdsson sada u njemu vidi ključnog igrača na kojeg se može osloniti u oba smjera igre. Igor Vori nije skrivao oduševljenje, nazvavši ga “lijevim bekom u kojeg se možemo pouzdati,” što govori o tome koliko je Srna napredovao.
S takvom razinom zrelosti i kontinuiteta, Zvonimir Srna je ne samo opravdao povjerenje stručnog stožera, već je i postao vođa na terenu. Hrvatska sada ima veliko oružje pred finale s Dancima, a Srnina transformacija iz defenzivnog specijalista u ključnog igrača daje nadu cijeloj naciji.
Ukoliko i u finalu pruži partiju na ovakvoj razini, Hrvatska bi mogla prekinuti dansku dominaciju i popeti se na svjetski tron.
