Predrag Drobnjak, nekadašnji reprezentativac i košarkaš Partizana, kao osnovac je debitovao za Jedinstvo iz rodnog Bijelog Polja. Prelazak u Partizan u izazovnim devedesetim godinama, bio je, kako kaže, ostvarenje sna. Nakon titula sa Partizanom i plasmana na završni turnir Evrolige, logičan slijed okolnosti je bio poziv u reprezentaciju, sa kojom je osvojio dvije svjetske i jednu evropsku titulu. Blistavu igračku karijeru zaokružio je u NBA ligi. U intervjuu za Radar, Drobnjak je otkrio da je poziv za nastavak karijere imao i iz Sarajeva.

U vrijeme kada ste vi došli u Partizan, klubovi su se oslanjali na domaće igrače. Vrlo mladi, sa nepunih 17 godina, iz Bijelog Polja ste stigli u Beograd. Kako su izgledali prvi dani, privikavanje na veliki klub i veliki grad?

“Iako je ta 1992, kada sam došao u Partizan, verovatno najgora godina od 1941, to je početak sankcija, nezapamćene hiperinflacije, ja to u neku ruku nisam osjetio. Šta može dijete sa 16-17 godina željno košarke da razumije od toga? Sav fokus je bio na treningu. Ta prva godina je bila teška, išao sam redovno u školu, trenirao i sa prvim timom i sa juniorima, ali je upravo zbog mnogo obaveza prošla nevjerovatno brzo.”

I kao igrač i kao ličnost ste se formirali u devedesetim godinama. Koliko je bilo izazovno sazrijevati u tim opasnim vremenima?

“Bilo je opasno vrijeme, ali ja nisam imao negativnih iskustava. Kada imate 18-19 godina možda ni opasnost ne percipirate kao zrela osoba. A i živio sam drugačijim životom, stalni treninzi, utakmice, putovanja, nije ni bilo previše vremena za izlaske.”

Pominjali smo novac koji sada dobijaju mladi igrači, koliko ste vi tada dobijali?

“Klub mi je plaćao iznajmljeni stan, hranu i tadašnjih 100 maraka stipendije. Kad se vraćate sa treninga da imate da kupite sok i pljeskavicu. Tek u četvrtoj-petoj godini dobio sam neki novac, toliko da možete sebi da kupite nešto odjeće i izađete u grad.”

Ko je prvi primijetio vaš talenat? Duško Vujošević je htio još 1990. da vas dovede u Partizan, da li je bilo još ponuda?

“Bilo je ponuda. Preko mog trenera u Bijelom Polju, stigao je poziv da dođem na probu u splitsku Jugoplastiku, ali od toga nije bilo ništa. Međutim, od početka te 1990, imao sam sijaset poziva od ljudi iz sarajevske Bosne. Sjećam se rečenice mog oca, profesora istorije, koji je čovjeku iz Bosne koji je neprestano zvao rekao: „Ne pada mi na pamet da dijete šaljem u Sarajevo, primjećujete li vi stvari koje će vam se tek desiti“, misleći na nadolazeći sukob. Tek kasnije sam razumio o čemu je otac govorio” rekao je Drobnjak.