Brate, morao sam te nazvati… Poginuo je Huka naš- bilo je sve što je uspio reći Enes Mešanović. Slobodin centarfor, Hukino, Slobodino i tuzlansko dijete…

“Meša” me nazvao u 4h, možda 5 sati ujutro. Probudio me, iako je to bilo, za mene ondašnjeg kakav sam bio, normalno vrijeme. Tada sam se vraćao iz “Bosne” ili Čolpinih “Bazena”.

Zaplakao je Enes i prekinuo vezu. Kasnije me nazvao Jasmin, Hukin sin. Ne znam ni da li je navršio osamnaest godina. Uspio mi je Jasmin samo reći da je bila saobraćajka negdje oko Devetaka. Na pravcu, na dionici puta Tuzla Doboj.

Jasmin je bio i ostao najbolje odgojeno dijete, a da mu je babo, tata,otac bio neko i nešto. I dan danas moj prijatelj Jasmin me persira. Stalno ga upozoravam, a on kaže: “Ne mogu brate… Tako sam odgojen!”. Tako i njegova sestra, Mustafina kćerka Jasenka. Jasmin i Jasenka imaju sina. Zove se Mustafa. Nasljednik Hukin. Akobogda.

Prije nego ću pisati o godišnjici (25) smrti, jednog od najboljih nogometaša Bosne i Hercegovine i Slobode svih vremena, pogledao sam u galeriju. Vjerovali ili ne u foto galeriji mog Samsunga spremljeno su 62924 fotke. Da, toliko. I niti jedne s Hukom. I ona jedna što je bila, promjenom mobilnog aparata nekud je nestala… Slikali smo se na zagrebačkom aerodromu u povratku iz Argentine. Mislim da je to bilo 98.godine, kada nas je pozvala Argentina, kao reprezentaciju koja igra slično kao Hrvatska. “Gaučosi” su bili u grupi s Hrvatskom te godine na svjetskom prvenstvu 1998.u Francuskoj.

E, na toj utakmici-rezultat nije važan- debitirao je za BiH Sergej Barbarez! U kopačkama koje mu je posudio Mustafa Hukić. Barbarez je trebao nastupiti pet, najviše šest minuta, a igrao je više od poluvrijeme. Ponijela ga atmosfera. Istina, “plivale” su Sergeju noge u Hukinim kopačkama…

S Mustafom sam proveo sate i sate na okupljanjima reprezentacije i putovanjima. Svaki put kada bi se našli van BiH rekao bi, “novinar, okreni mi na minut moje..!”.

Njegovi su supruga Budimka, djeca Jasenka i Jasko. I tako kada smo bili u Brazilu, u Tunisu, Kopenhagenu, Kuala Lumpuru…

Porodica mu je bila na prvom mjestu. Uvjerio sam se nebrojeno puta. Kada sam s kolegom Emirom Delićem snimao dokumentarac o Huki svi su sugornici govorili baš o toj Mustafinoj privrženosti porodici.

I Josip “Mića” Duvančić, Hukin dugogodišnji trener, kojeg sam prije njegove smrti posjetio na periferiji Kruševca, pričao mi je…

-Mustafi sam predavao u školi. Bio je izuzetan momak. Vezan za roditelje, za sestru i za Slobodu. On mi je bio “trener na terenu”. Ja bih ga pozvao do aut linije, dao upute, a on postavljao i raspoređvao igrače. Fino odgojen i omiljen u svlačionici, kod suigrača, u gradu, među navijačima.

Toliko je dao za Slobodu, a nije dobio za uzvrat koliko je zaslužio. Kada sam “79” godine preuzeo Osijek pozvao sam ga kod sebe. Iako sam imao odličnu momčad, s Petrovićem, Lukačevićem, Grnjom.., trebao mi je kao igrač i čovjek. Iskreno, želio sam i da nešto zaradi.,- pričao mi je Duvančić.

Svi su ga poštovali i voljeli. Jasmin Džeko, tada mlad igrač sjetio se dolaska u Osijek.

“Huka me prihvatio kao najrođenijeg. Bio sam dosta mlađi. Izlazio sam s njim nekad u kafanu. Sjećam se da sam jednom zapjevao. Bila je puna kafana, ja volio zapjevati. Kada sam završio, vidio sam nelagodu kod svih, a Huka me s osmjehom dočekao i tješio…

-Dobro ti Jasmine pjevaš.., al nemoj više..- pričao je Džeko.

O kakvom se čovjeku i igrači radi govori nadimak koji je dobio u Osijeku.

” Paša”. Tako smo ga zvali. Imao je to nešto u sebi. Širio je oko sebe pozitivnu energiju. Džentlmen u kopačkama i van terena- kazali su mi Milan Španjić, nekadašnji direktor Osijeka i Ivica Grnja čuveni nogometaš.

Hukić je otišao u Osijek, iako su ga željeli svi klubovi “velike četvorke”. Najuporniji je bio Partizan, ali se Mustafa odlučio za Osijek. Bilo mu bliže. U Osijeku će upoznati svog najboljeg druga, prijatelja, suprugu Budimku.

Beogradski crnobeli došli su na prvi memorijalni turnir “Mustafa Hukić” i pobrali simpatije tuzlanske javnosti.

Fuad Muzurović bi osigurao pehar namjenjen igraču, koji stilom najviše podsjeća na Huku. To se tako zove, iako niko ne podsjeća na Hukića.

” Za mene je bio najbolji, ne samo Slobodin već i jugoslovenski igrač. Sigurno da bi više igrao u reprezentaciji da je igrao u Zvezdi, Partizanu, Hajduku, Dinamu. A mogao je po kvaliteti- priznaje Safet Sušić, po mnogima najbolji nogometaš Bosne i Hercegovine svih vremena.

Nisam sreo nikoga, za Hukina života, a ni svih ovih godina kako ga nema, ko bi rekao nešto što se ne uklapa u priču o Huki. Samo u superlativima.

Njegov posljednji ispraćaj okupio je nekoliko hiljada prijatelja iz svih krajeva bivše države. Posebno teška za gledanje bila je prva Slobodina utakmica bez Mustafe. A sezona prije smrti bila je puna rekorda.

Igralo se na Tušnju s Jedinstvom. Kada je spiker pročitao da ulazi Jasmin Hukić, svi su ustali, plakali, aplaudirali i skandirali Mustafa Hukić…

Desetak dana ranije Mustafa Hukić je trebao s svojom Slobodom igrati s Osijekom. Umjesto u Osijek, otišao je zauvjek s ovog svijeta.

Sjetih se, dok privodim kraju sjećanje na Slobodinog velikana, jedne fotke iz Velike Kladuše. Početkom juna 1996.godine tadašnji selektor Fuad Muzurović okupio je reprezentativce “strance” u Kladuši. Nakon jednog treninga, na kojem su bili Baždarević, Bolić, Konjić, Omerović, Smajić, Mujčin, Šabić, Petranović, Katana, Pintul, I. Jozić.., igrali smo utakmicu protiv veterana Krajišnika. Za stručni štab igrali su Muzurović, Mušović, Hukić, Brkan, Hodžić, Prolić…

U reprezentaciji, kao i u Slobodi, bio je “vojnik”. Na prvoj utakmici s Albanijom u Tirani, bio je u pripravnosti. Iako duboko u petoj deceniji trebao je nastupiti za “Ljiljane” ukoliko ne bi imali dovoljno igrača. Ostao je na klupi uz Muzurovića. Kao trener/igrač.

Kada je Faruk Hadžibegić preuzeo kormilo A reprezentacije od Muzurovića, Hukinog šefa, brata i prijatelj, baš je on trebao voditi državni tim u susretu s Lihtenštajnom. U Vaduzu su Avdo Kalajdžić i Ibrahim Zukanović vodili BiH…

Puno je ostalo neodigranih utakmica. Živio je za plasman reprezentacije na evropskom i svjetskom prvenstvu. Radio je i radovao se izlasku Slobode u Evropu… Nije dočekao.

Možda njegov unuk, Jasminov sin Mustafa ostvari njegove snove… Bila je privilegija družiti se i surađivati s Hukom!