Nova generacija nogometnih trenera iz Bosne i Hercegovine polako se probija na veliku scenu. Miron Muslić jedini je trener iz naše zemlje u ozbiljnoj evropskoj ligi kakva je sigurno belgijska Jupiler liga. Cercle Brugge je ekipa koju Muslić vodi već drugu sezonu. S klubom je prije nekoliko dana potpisao novi ugovor do ljeta 2025. godine. Za Sportske.ba ovaj rođeni Bišćanin govori o karijeri, o počecima, mukotrpnom radu, trenerskoj filozofiji, uzorima i planovima za budućnosti

”Prije svega, hvala za priliku da naša raja sazna da ima ljudi u inostranstvu koji se bore i rade i koji su uspješni. Borimo se za bolju budućnost, možda bude i koristi i za sve nas kao državu i za našu reprezentaciju” počeo je razgovor 41-godišnji stručnjak.

Njegovi počeci vezani za rodni Bihać koji je napustio s 10 godina zajedno s porodicom. Ratni vihor došao je u Bosnu i Hercegovinu, pa je mali Miron morao da napusti rodnu zemlju.

”U maju 1992. godine smo izbjegli i završili smo u Austriji. Tu sam odrastao sa svojom familijom. To je moja baza, tu sam odrastao i proveo narednih 30 godina. Tu su se i moja djeca rodila i tu sam našao drugu domovinu pored naše Bosne. To nije jednostavno reći, ali vjerujem da mogu zvati domovinu i Bosnu i Hercegovinu i Austriju.Tu smo se našli, ali naravno moja familija je u Bosni. Vraćali smo se često u Bihać, Cazin i ostala mjesta. Tu je naša nit i tu nas vuče da odemo kući” govori emotivno i s osjećajem ljubavi prema domovini.

Živim za Bosnu i Hercegovinu

”Nisam bio u velikoj prilici u zadnje dvije-tri godine, ali evo ovo ljeto sam uspio da na dva-tri dana odem u Bihać, na moju Unu. Vrijedan sam kao svaki Bosanac što živi u dijaspori. Mislim da svi gajimo veliku ljubav, nadu i tugu za Bosnom i Hercegovinom. Živimo za svoju Bosnu i Hercegovinu.To je srce, to je ljubav i krv. Nekako mi bude teško kada ne mogu da odem u BiH. S druge se strane opet radujem kad odem i napunim dušu i sebe. Boli me kad čitam nešto negativno, ja sam u Belgiji, to je daleko od Bosne. Međutim, kada god čujem nešto negativno, odmah me to pogodi.”
–
Ratna 1994. godina važna je u njegovom životu, jer je prvi put ozbiljno počeo da se bavi nogometom.

Cijeli intervju čitajte na Sportske.ba OVDJE