Zelenortski Otoci pokazali su se kao protivnik koji nije pružio ozbiljan izazov, a njihova igra karakterizirana je nedostatkom discipline i koordinacije, što ih čini lakim plijenom za jače ekipe.
Iako imaju pojedince s potencijalom, njihova momčadska igra pati od brojnih slabosti, poput nesustavnog napada i pasivne obrane, što je Hrvatska znala iskoristiti.
Hrvatski igrači su pokazali da se i ovakve utakmice mogu iskoristiti za izgradnju samopouzdanja i uigravanje novih rješenja. Mateo Maraš se posebno istaknuo svojom zrelošću u odabiru šuteva, čime je demonstrirao napredak u razumijevanju igre, što je od iznimne važnosti za momčad.
Posebno raduje povratak Josipa Šimića, čija energija i fokus predstavljaju ključnu snagu momčadi, dok je Lovre Luka Klarica donio dodatnu dimenziju u napadu unatoč tome što se još prilagođava turnirskom ritmu.
Vidjeli smo i kako Halil Lučin polako preuzima odgovornost vanjskim šutevima, što daje dodatnu širinu u napadu, posebno protiv čvršćih obrana. Ipak, i u ovoj utakmici bilo je trenutaka opuštanja u obrani, što pokazuje da treba konzistentniji pristup tijekom cijelog susreta, bez obzira na snagu protivnika.
Drugo poluvrijeme donijelo je priliku za odmor ključnih igrača poput Martinovića i Kuzmanovića, što se pokazalo mudrim potezom s obzirom na zahtjevne izazove koji čekaju Hrvatsku. Pešić je ponovno potvrdio svoju klasu, razbranivši se u ključnim trenucima, što ulijeva povjerenje u našu obranu pred nadolazeće utakmice.
