Golman fudbalske reprezentacije Rumunije, Florin Nica, kao dijete je ostao bez oba roditelja. Od djetinjstva je bio suočen s brojnim izazovima, uključujući život u teškim uvjetima bez stalnog doma.Živeći u podrumu i getima, suočavao se s opasnostima kao što su narkomani i često je bio prisiljen tražiti hranu na ulici. Ove teške okolnosti oblikovale su njegovu mladost prije nego što se okrenuo fudbalu.

Florinov otac je izgubio život pod nerazjašnjenim okolnostima dok je Florin bio još beba. Nakon toga, on i njegova majka su često selili i čak su neko vrijeme živjeli na ulici, što je dodatno otežalo njihov život.Nažalost, u takvim teškim uvjetima, Florinova majka je preminula dok je on bio još dječak. Nakon njene smrti, Florin je morao živjeti u domu kako bi izbjegao život na ulici. Iako je nekoliko puta govorio o svom teškom djetinjstvu, to je period koji želi ostaviti iza sebe kao zatvorenu knjigu.

“Dešavalo se da nekada ne osjetim prste na nogama, koliko mi je bilo hladno. Patike koje sam nosio bile su šuplje, tako da sam stavljao kese na njih. Ali, to mi nije smetalo da treniram fudbal. Nisam imao izbora, trenirao sam više od ostalih, samo da bih otišao iz bijede u kojoj sam bio, da bih ostvario svoj san”, otkrio je Florin Nica i nastavio:

“Sa vjerom u Boga, sve je moguće! Nikada ne mogu da se naljutim na Boga. Zahvalan sam mu na svemu što mi je dao i na svemu što sada imam, jer sam siguran da je sve to zbog njega. Nikada me nije napustio. Čak i kada nisam vjerovao i kada sam osjećao da gubim bitku sa ovim surovim svijetom. Bog me je izvukao iz ružnog nereda u kojem sam bio”.

Florin Nica je osvojio povjerenje selektora Edvarda Jordaneskua i u potpunosti opravdao očekivanja na Evropskom prvenstvu. Prošle sezone je bio golman turskog Gazijantepa, a ovog ljeta razmatra mogućnost da se oproba u jačoj ligi. Iako se suočavao s teškim okolnostima u djetinjstvu, sjeća se jedne scene iz svlačionice koja ga podsjeća na put koji je prešao.

“Sjećam se da sam bio u srednjoj školi i bilo je oko 30 djece u maloj svlačionici. I sada se sjećam riječi tadašnjeg trenera: “Pogledajte dobro koliko vas je ovdje. Od vas će samo jedan ili dvojica postati fudbaleri”. A ja sam, u tim trenucima, razmišljao: “Bože, pomozi mi da budem jedan od te dvojice!”. I sve vrijeme sam razmišljao o ovim riječima.

Osoba koja odlično poznaje Florina Nicu jeste Pansela Manea, žena koja se starala o njemu i doprinijela da postane dobar čovjek i primjeran sportista. “Upoznala sam ga u jednoj ustanovi za djecu bez roditelja. Tu je bilo mnogo mališana, a on je bio jedno od najljepše djece koje sam ikada vidjela. Florin je bio veoma problematično dijete”, počela je priču Pansela Manea.

Jedno vrijeme tokom raspusta u djetinjstvu, Florin Nica je radio u pekari. “Tri mjeseca je bio tamo, a trenirao je i fudbal. Kada je osvojio jednu nagradu na nekom na turniru, dobio je tortu i bio mnogo srećan. Privukla ga je činjenica da je bio u zajednici, da su mu odrasli ljudi vjerovali, da je bio sa nama”. Fudbal je postao njegova opsesija. Poslije Steaue prešao je u Rapid, pa u Astru iz Ploeštija. Uslijedila je Konkordija, pa FCSB, a onda internacionalna karijera Sparta Prag i Gazijantep.

“Pitala sam ga, šta želiš da uradiš od svog života? Rekao mi je da hoće da igra fudbal. Pa, Florine, kazala sam mu, ako želiš da igraš fudbal, igraćeš fudbal, jer to je ono što želiš. Imali smo sreće da imamo prijatelja koji je bio drugi trener u ekipi Elektroaparataj. Florin je osam mjeseci išao tramvajem i trenirao. A, redovno i u školu. Potom je uslijedio odlazak u Rapid, kod trenera Lite Dumitrua. On je bio taj koji mu je otvorio put ka fudbalu”.