Premijer liga Bosne i Hercegovine već odavno se ne igra samo između dvije ekipe na terenu. Već godinama unazad, nevidljivi – a često i vrlo vidljivi – faktor u gotovo svakoj utakmici postaju ljudi koji bi trebali biti garanti pravde i regularnosti: sudije.
Umjesto poštenih odluka, navijači i klubovi sve češće svjedoče sudijskim farsama koje podsjećaju više na lošu predstavu nego na sportski događaj.
U tom haosu, izranjaju ista imena – iz sedmice u sedmicu, iz kola u kolo. Aleksandar Njegomirović, Mirza Kazlagić, Frano Jelić. Nekad i Miloš Gigović, koji se sada malo povukao, ali teško je zaboraviti kakve je tragove ostavio. Njihova imena su postala simbol sudačkog voluntarizma, nedosljednosti, i najgore – sumnje u poštenje takmičenja.
Njegomirović sudi s takvom arogancijom da se čovjek zapita ima li on uopće osjećaj da nosi odgovornost za regularnost jednog nacionalnog prvenstva. Kazlagić, često glavni akter kontroverznih penala i isključenja, djeluje kao da prati neku svoju utakmicu – onu u kojoj su pravila fleksibilna, a pravda selektivna. Frano Jelić je samo još jedan u nizu koji pokazuje kako se sudačka greška više ne tretira kao izuzetak, već kao standard.
Svi oni zajedno učinili su da više niko ne vjeruje ni tabeli, ni rezultatima. Klubovi ulažu, treniraju, pripremaju se – samo da bi na kraju sve palo u vodu zbog jedne (ne)namjerne greške, kartona koji ne postoji, ofsajda koji vidi samo pomoćnik, ili penala iz mašte.
Ono što je najtragičnije u cijeloj priči jeste institucionalna šutnja. Nogometni savez BiH već godinama zatvara oči. Nema odgovornosti, nema smjena, nema sankcija. A kada nema sankcija, poruka je jasna – nastavite po starom. Mi vas štitimo.
Ova sudijska hobotnica ne uništava samo poštenje i integritet lige, već direktno šteti razvoju fudbala u zemlji. Mladi igrači gube volju, klubovi se povlače, publika nestaje. Sve ono što je fudbal čini lijepim – neizvjesnost, drama, nada – biva ugušeno u blatnjavoj kaljuži sudačkih skandala.
Navijači ne traže savršene sudije – traže dosljedne, poštene i odgovorne. Traže bar minimum respekta prema klubovima, igračima i svima onima koji dolaze na stadion ne da gledaju lakrdiju, već utakmicu.
Ako se ovako nastavi, Premijer liga BiH neće propasti zbog slabih klubova, već zbog onih koji je vode i sude. Jer kada pravda na terenu umre – s njom umire i fudbal.
Vrijeme je da kažemo dosta. Dosta Njegomirovićima, Kazlagićima, Jelićima.
Dosta sistemskoj nepravdi. I ako nas ne čuju iz Saveza – čuće nas sa tribina.
Sop.ba
