U srcu Banje Luke, fudbalski stadion FK Borac postao je epicentar krize identiteta koja nadilazi sport i prodire u srž nacionalne pripadnosti i patriotizma.
Večerašnja utakmica finala Kupa Bosne i Hercegovine između Borca i Zrinjskog, naizgled sportski događaj, otkrila je duboke pukotine u identitetu fudbalera i navijača, reflektirajući kompleksne društvene i političke dinamike unutar zemlje.
Incident koji je obilježio ovaj susret nije bio povezan s igrom na terenu, već s događajem koji se odvio prije početka utakmice. Himna Bosne i Hercegovine, koja bi trebala biti simbol zajedništva i nacionalnog ponosa, dočekana je s glasnim zvižducima i pogrdnim uzvicima sa tribina. Nažalost, to se očekivalo od dijela publike, ali veće razočaranje izazvalo je ponašanje igrača na terenu.
Posebno su razočarali Stojan Vranješ i Srđan Grahovac, fudbaleri koji su igrali za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, te mladi David Vuković, koji je nedavno dobio poziv od selektora Sergeja Barbareza za nadolazeće prijateljske utakmice.
Njihov stav tokom izvođenja himne – nisu okrenuti prema zastavi, niti su stavili ruku na srce – bio je simboličan prikaz njihovog unutrašnjeg konflikta i nesigurnosti oko identiteta.
Ovaj gest, ili bolje rečeno, nedostatak gesta, nije prošao nezapaženo. Saudijska trojka, predvođena Irfanom Peljtom, jedini je ispoštovala protokol, držeći ruku na srcu tokom izvođenja himne. Taj kontrast bio je suviše jasan da bi bio ignorisan. Čak su i prisutni visoki dužnosnici, poput predsjednika saveza i Dragana Čovića, ostali pasivni, čime su dodatno potvrdili duboke podjele i ambivalencije prema simbolima države koju predstavljaju.
Ova situacija oslikava širu krizu identiteta koja muči ne samo fudbalere, već i cijelo društvo u Bosni i Hercegovini. Mnogi se pitaju kako je moguće da sportisti, koji bi trebali biti ambasadori nacionalnog ponosa i jedinstva, nisu u stanju pokazati poštovanje prema himni zemlje za koju se bore. Odgovor leži u kompleksnoj mreži etničkih, političkih i kulturnih tenzija koje oblikuju svakodnevni život u Bosni i Hercegovini.
Fudbaleri poput Vranješa, Grahovca i Vukovića odrastali su u okruženju gdje se identitet često koristi kao političko oružje. Njihova nespremnost da pokažu patriotski gest može se shvatiti kao odraz dublje nesigurnosti i konflikta unutar njih samih. Oni su, na neki način, talac prošlosti i trenutne političke klime koja ne ostavlja mnogo prostora za istinsko pomirenje i jedinstvo.
U takvom kontekstu, nije čudno što su se fudbaleri našli rastrgani između lojalnosti prema klubu, regionu i državi. Njihovo ponašanje na terenu je simptom šireg problema – nesposobnosti društva da premosti podjele i izgradi zajednički identitet. Da bi se to promijenilo, potrebni su lideri koji će inspirirati povjerenje i zajedništvo, a ne produbljivati postojeće rane.
Fudbalski teren trebao bi biti mjesto gdje se slavi sport i jedinstvo, gdje igrači i navijači zajedno dijele radost i tugu. No, dok god se nacionalni simboli koriste kao poligon za političke bitke, stadioni će ostati ogledalo društva u kojem se nalaze, sa svim njegovim nesavršenostima i konfliktima. U tom smislu, krizni momenti poput ovog nisu samo sportski incidenti, već prilike za dublje promišljanje i, nadajmo se, promjenu.
