Nakon što je Albanija osvojila svoje prve olimpijske medalje na Olimpijskim igrama u Parizu, Bosna i Hercegovina ostala je jedina evropska zemlja bez osvojene medalje na Olimpijadi u historiji. Ukoliko ne računamo mikro-države poput Monaka, Malte i Andore, Bosna i Hercegovina i zvanično je na samom sportskom dnu kada je u pitanju sport u Evropi! Koliko god to nekima bolno zvučalo, to je činjenica i to je sramota, svih nas! Sramota koju možemo pripisati svim sportskim savezima, olimpijskim komitetima, ali itekako i vladajućim garniturama, i onim prije i ovim sada, razlike nema. Sve vas redom može biti sramota. Ako za stid uopće znate!
Da je naša zemlja netalentovana sportska nacija, da nemamo sportsku historiju, pa da slegnemo ramenima i kažemo ne ide nas pa šta ćeš…Ali zemlja koja je kroz svoju historiju imala velike Mirzu Delibašića, Cecu Kitić, Maru Lakić, Raziju Mujanović, klupske prvake Evrope u košarci u muškoj i ženskoj konkurenciji. Zemlja koja je kroz svoju historiju izrodila stotine vrhunskih sportista koji su činili okosnice reprezentacija bivše nam države, da od svoje nezavisnosti ne može osvojiti medalju na Olimpijskim igrama, previše je bolno!
Nepostojanje sistema izlizana floskuka! Stvari treba nazvati pravim imenom!
I vjerovatno će neka od televizija u BiH nakon ove Olimpijade organizovati specijalne emisije sa specijalnim gostima kako bi se eto kao analizirali problemi našeg sporta. Ponovo ćemo na TV ekranima gledati skoro ista lica koja će nam pričati već izlizane floskule kako „treba uspostaviti sistem“, a već nakon izlaska iz studija zaboravit će šta su pričali, do nekog novog poziva na televiziju kada će opet poslije negog sportskog neupjeha pričati kako nam treba sistem i tako u krug, već godinama.
Istina, sistem je ovdje bolno potreban ali da je neko htio uspostaviti kakav takav sistem, uspostavio bi ga valjda za ovih 30 godina nezavisnosti u kojim za medalju ne znamo. Tako da je priča o nekakvom sistemu da prostite jedno obično „sviranje kurcu“.
Nama ne treba sistem, nego improvizacija. Da, dobro ste pročitali, ono što bi u svakoj drugoj zemlji smatrali za ludost, ovdje je to normalno. Jer dok se uzdamo u sistem, propadamo u svakom mogućem smislu. Stvari je potrebno nazvati pravim imenom, barem 50% građana ove zemlje želi joj svaki mogući neuspjeh i poraz i to ih raduje! I dok ih to raduje, ona druga polovina se nada da će s njima uspostavljati sistem? O kako naivno!
Apsolutno nemam problem to što Nemanja Majdov iz Istočnog Sarajeva nastupa za Srbiju, kao i niz njegovih sunarodnjaka iz manjeg bh. entiteta, kao ni to što su za desetine odličja susjedne nam Hrvatske mahom zaslužni Hrvati iz Hercegovine. Zaista nemam problem s time, neka nastupa ko za koga hoće, Bosni i Hercegovini trebaju isključivo oni koji će njene boje braniti srcem. I da se razumijemo, baš me briga da li je Bošnjak, Hrvat, Srbin, Rom ili bilo šta. Ko na prvo mjesto stavi domovinu i domovina se treba prema njemu odnositi s poštovanjem.
Samoorganizovanje na onim područjima i teritorijama gdje se domovina osjeća svojom!
Da se do sada želio donijeti zakon o sportu, donio bi se da je nekome to u interesu, Da je vlast države Bosne i Heercegovine imala sluha da finansira vrhunski sport, davno bi to uradila. Naravno da postoji veliki broj onih koji žele i hoće, ali jednako tako veliki je broj onih koji ne žele i odgovara im potpuni raspad.
I možda će nam neko reći da to znači klasično „zapišavanje“ teritorije i ograđivanje u torove, možda će nas optužiti za raspirivanje nacionalne mržnje, ali oni koji BiH doživljavaju svojom, definitivno moraju početi djelovati van sistema, van saveza, van olimpijskih komiteta, a ujedno biti i njihovim dijelom, jer opet samo oni znače legitimno predstavljanje države u međunarodnim okvirima.
Oni kojima je stalo do ove države, a ima nas barem dva miliona i nešto više u ovoj prelijepoj zemlji, kao što npr. kompletna Slovenija ima stanovnika, ista ona Slovenija koja reda medalje u svim sportovima, zahvaljujući vrhunskoj organizaciji.
I da nas se ne shvati pogrešno, ne želimo u ovom tekstu za sve naše neuspjehe optužiti nekoga drugog, ali itekako je došlo vrijeme da se jasno i nedvosmisleno kaže kako u BiH itekako postoje oni koji ne žele finansiranje državnog sporta, ne žele zakon o sportu i slično.
Ruku na srce, nerijetko su nam u određenim državnim reprezentacijama više doprinosili sportisti koji dolaze iz onih dijelova naše zemlje u kojima se BiH kao država najmanje spominje. Najbolji primjer je za to rukometna reprezentacija i na tome svakome ko je jednom obukao dres Bosne i Hercegovine treba biti itekako zahvalan.
Naravno da i dalje treba računati na sportiste iz cijele BiH pa se nadati da će u skorijoj budućnosti biti što više takvih primjera kakvih je recimo bilo u rukometu. Svi su oni dobro došli pod zastavu Bosne i Hercegovine. Ali jednako tako ne smijemo i ne možemo više niti zanemarivati činjenicu da je skoro nemoguće uspostaviti bilo kakav sistem sa onim vlastodršcima koji se pitaju na teritorijama na kojima se BiH ne osjeća sopstvenom državom. Zato i dalje treba prihvatati i graditi saradnju sa sportistima koji žele pod zastavu BiH, ali bi suludo bilo više nadati se da sa drugom grupom ljudi iz navedenih područja, nekoj zajedničkoj uspostavi ozbiljnog sistema. Puko i formalno funkcionisanje: DA! Zato što moramo, gradnja zajedničkog sistema u kome ćemo školovati sportiste za susjedne države: NE, Hvala!
Okrenimo se sami sebi –oni koji vole ovu zemlju nemaju se čega stidjeti!
Samoorganizovanje, osnivanje specijalne fondacije, udruženja ili donošenje nekog plana sporta barem u onim dijelovima BiH u kojima je to moguće. Preciznije u gradovima, općinama i kantonima u kojima ne postoji rizik da će te opsturirati onaj koji kad se probudi, mrzi sopstvenu državu. To je u ovom momentu jedini način da se konačno nešto pokuša napraviti. Centri poput Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara, dijelova Srednjo-Bosanskog kantona, Krajine moraju biti osovina razvoja plana sporta.
Već samo planiranje na federalnom nivou potencijalni je rizik za propast, ali svakako da i oni koji vole ovu zemlju a sjede u federalnoj Vladi itekako mogu mogu pomoći, barem da povuku s budžeta koliko mogu. Ako ništa, barem da se počnu ponašati proporcionalno onima koji često zahtjevaju i uspiju u namjeri da određene firme u vlasništvu Federacije finansiraju isključivo sportske kolektive sa hrvatskim predznakom, bez trunke stida i srama. Nema problema, ali barem se počnimo ponašati na isti način. BH Telecom i Elektroprivreda treba da finansiraju sport samo u onim dijelovima zemlje iz kojih dolazi baza njihovih potrošača. Ako će Vlada FBiH pod zahtjevom određenih političara finansirati projekte sa hrvatskim predznakom, onda barem jednako treba tražiti i za one projekte koji predstavljaju zemlju u kojoj plaćaju porez i zarađuju za život te uživaju sve beneficije tog i takvog sistema.
Naravno da nam trebaju i olimpijski komitet na nivou države i nacionalni savezi i oni koji vole ovu zemlju moraju biti dijelom istih. Pa još bolje ako se nekada i popravi situacija u istim pa isti počnu biti tretirani ozbiljno, sa ozbiljnim ulaganjima od strane državnog vrha, to može bii samo plus za sve nas zajedno. Daleko od toga da se trebamo odricati sportiste iz bilo kojeg dijela BiH, pa dolazio on iz Čitluka, Bijeljine ili Zenice, svako ko će dostojno predstavljati Bosnu i Hercegovinu dobro je došao. Ali da se trebamo i nakon 30 godina bez osvojene medalje ulazud nadati da će se jednog lijepog sunčanog jutra sastati ljudi na državnom niovu koji žele upostaviti neki zajednički ozbiljan sistem, to je već zabluda i što se prije okrenemo improvizaciji, to je za nas bolje.
U reprezentacije ili komitete na nivou države iz centara kojima je stalo do ove države treba ulagati tek onoliko koliko je potrebno da isti funkcionišu. Zašto se truditi i ulagati u školovanje nekih mlađih kategorija iz kojih će kada postanu kompletni sportisti izabrati susjedne zemlje. Opet ponavljamo, ako i neko iskoči čak i iz takvih uslova, a želi nositi dres Bosne i Hercegovine dobro je došao, sve ostalo je uzaludno bacanje novca.
Sistemska improvizacija – jedino logičnno rješenje
Riječi „sistem“ i „improvizacija“ teško da idu jedno uz drugo, ali očito tako nešto jedino u Bosni i Hercegovini ima smisla.
Ako ne možemo donijeti državni ili federalni zakon o sportu, onda možemo donijeti opći plan sporta u gradovima i centrima u kojima se BiH doživljava kao sopstvena država i na tetorijama na kojima živi preko 2 miliona ljudi.
Šta nas to sprječava da usvojimo jednak plan sporta na nivou Kantona Sarajevo, Tuzlanskog, Zeničko-dobojsko, Bosansko-podrinjskog, Unsko-sanskong kaantona…Pa čak i na nivou gradova i općina u kojima se BiH osjeća kao država. Šta nas to sprječava da se ministri iz federalne vlade koji vole ovu zemlju potrude namaknuti nešto novca i na ovu stranu, šta nas to sprječava da BH Telecom, Elektroprivreda, Igman Konjic uz velike privatne kompanije koji dolaze iz dijelova u kojima se voli i poštuje država BiH zajedno finansiraju sportske projekte od interesa za BiH? Da li se to nekome trebamo pravdati što želimo finansirati svoje? Pravdamo se evo već tri decenije, pokušavamo zajedno ali ne ide. Ostat ćemo zajedno na papiru jer moramo, ali finsansirat ćemo samo svoje i one koji će sutra osvajati medalje za Bosnu i Hercegovinu. I ne da se ne trebamo pravdati, treba da trošimo pa čak i da budemo bahati po prinicipu „Šta je, šta hoćete, može nam se!“. Jedino i samo tako uz jezik sile, podižući sebe a opet da ni na koji način ne oštetiš drugoga možemo se izdići iz žabokrečine. Samo tako će vremenom i onaj drugi pristati da bude s tobom, rame uz rame. Sa jadnikom neće niko a uz jakog svi staju.
Infrastuktura pa sve ostalo!
Dosta nam je više okruglih stolova i pretresanja iz šupljeg u prazno. Vrijeme je za konkretne aktivnosti. Prije svega na izgradnji sportske infrastrukture.
Zenica i Mostar već uveliko grade olimpijske bazene, šta je i zašto se čeka sa Tuzlom, Bihaćem, Travnikom, kao centrima regija?
Talenata u plivanju itekako imamo, a izgradnja modernih olimpijskih bazena itekako bi značila za veću produkciju talenata, pa možda i razvoj vaterpola kao ozbiljnog sporta u BiH. BiH trenutno ima četiri vaterpolo ekipe a prvak se određuje na dvodnevnom turniru. Tužno i žalosno.
Tuga je da za primjer u Tuzli kao centru najmnogoljudnijeg kantona u BiH nemamo olimpijski bazen. U gradu na kojeg se naslanja skoro pola milona ljudi i koji bi bio itekako isplativa investicija. Tuga je da je ta ista Tuzla tek tako porušila tribine teniskih terena bez ikakvog plana šta dalje…
Tuga je da npr. Grad Tuzla, Vlada Tuzlanskog kantona dok nam prikazuju makete budućeg kompleksa Univerziteta na području nekadašnje kasarne nemaju plan da u okviru istog izgrade teninske terene, obnove fudbalski stadion koji već postoji, pa da ogrroman prostor iskoriste za izgradnju dvorana, olimpijskog bazena i slično, pri čemu bi budući kampus Univerziteta postao i svojevrsno sportski centar. Da li ste nekada negdje pročitali da je neko predstavio takav projekat?
Tuga je da je npr. Kalesija prije četiri godine skoro do kraja dovršila izgradnju moderne sportske dvorane, a koja danas stoji zaključana i zapuštena? Zašto? Zato što nema dovoljno novca da se uradi grijanje i dodatni sitni radovi na adaptaciji? Treba li to biti normalno razumnom čovjeku u 2024. godini? U godini kada se Vlada FBiH hvali kako je izdvojila 18 miliona KM za sportsku infrastukuturu.
Izdvajanja su sjajna i pohvalna ali ako se ne rade planski i sistemski, nego tek da se svakome udijeli po malo, onda je to bacanje novca u vjetar.
Tužno je čitati dok Srbija otvara moderne stadione u Leskovcu, Loznici, Zaječaru, da se mi nadamo kad će početi izgradnja južne tribine na Grbavici., jer bi onda bili pravo blizu izgleda nečega što liči na moderan nacionalni stadion. Još samo zapad poslije juga i eto nas, zaokružili smo. Je li to za hvalu ili za sramotu? Zamisli u 2024. godini – 32 godine nakon što je ista Grbavica spaljena do temelja! Pa zar nije bilo volje i ponosa da se eto bar iz inata onako, tu istu Grbavicu kao simbol odbrane Bosne i Hercegovine u teškim vremenima, obnovi odmah godinu dana nakon ratnih dešavanja i svega što je zadesilo našu državu? Treba li podsjećati da su ozbiljniji radovi na infrastrukturi Grbavice počeli tek onda kad su navijači pred stadion počeli donositi ciglu po ciglu, od muke vajda, jer nisu više mogli gledati sav jad i nemoć onih koji se redovno slikaju na istoj Grbavici dok nastupa reprezentacija.
Nije problem samo sa Grbavicom. Tužna je i činjenica da je Tuzla izgradnju novog stadiona Tušanj počela sada već davne 2009. godine, kada je recimo budžet grada Tuzle bio duplo manji nego što je to sada slučaj. Trenutno je veći za nekih 40 miliona KM na godišnjem niovu, a stadion zapao u vremenu, bez ikakve nade da će se u skorije vrijeme nastaviti gradnja.
Jedan od rijetkih primjera kojih se nažalost opet samo sjećamo jeste primjer rahmetli Huseina Smajlovića nekadašnjeg gradonačelnika Zenice koji će svojevremeno sam modernizovati Bilino Polje, izgraditi najmoderniju sportsku dvoranu u državi i izgraditi još jedan stadion sa atletskim terenom i moderno natkrivenom tribinom. Nažalost, nemamo puno političara ili gradonačelnika u BiH koje bi mogli pohvaliti za odnos prema sportu i infrastrukuri kao što je to bio slučaj sa rahmetli Huseinom Smajlovićem.
Rijetki su primjeri poput Veleža, opet zahvaljujući grupi entuzijasta koji će 32 godine nakon što su bukvalno otjerani sa svog stadiona, dobiti jedno lijepo i moderno sportsko zdanje. Gdje su svi oni patrioti koji se kunu u državu i svoj patriotizam na svakom koraku? Gdje su te patriote koji su dopustile da se Velež pati 30 godina, da se spaljena Grbavica obnavlja ciglu po ciglu?
Konkretna realizacija – staviti na papir i početi
Za kraj teksta, vratimo se na malo na naše olimpijske neuspjehe i plan sporta. Zakonu o sportu samo sanjati možemo, jer ga skoro očito dočekati nećemo. Ali java itekako može biti plan sporta na nivou kantona i gradova uz podršku javnih kompanija ali i giganata iz realnog sektora.
Šta nas to sprječava da KK Bosna bude recimo projekat od strateškog interesa za Kanton Sarajevo ali i državu BiH sa budžetom od pet ili 10 miliona KM godišnje. Pa da ako ništa u Sarajevu gledamo utakmice Eurocupa. Tužno je sljedee napisati za nekadašnjeg prvaka Evrope: ali dajte barem neka Bosna bude kao podgorička Budućnost, barem toliko. Lijepo i pohvalno je to što je ministar Magoda za razliku od svojih prethodnika započeo sa nekim konkretnim stvarima. Ali ne mogu se klubovi ucijeniti po principu – ako nije bilo rezultata, nema ni para! To je pogrešno, klubovima treba pružiti dugoročnu pomoć ali uz jasno definisanu strategiju razvoja. Normalno je da neka sezona ponekad ne bude dobra, da se promaši u sportskom segmentu ali to nije automatski razlog za sječu i kažnjavanje. Država Srbija recimo ogroman novac odvaja za KK Partizan i OKK Crvena Zvezda. Zagreb, Split i Zadar sa milionskim iznosima pomažu svoje košarkaške klubove.
Šta to sprječava Kanton Sarajevo da KK Bosna, Sarajevo i Željezničar proglasi od strateškog interesa za Kanton po kome će dobijati po dva milona KM godišnje?
Šta to sprječava Tuzlanski kanton da isto uradi sa KK Slobodom, pa da kao Litvanci imamo dva košarkaška diva iz dva razlitiča bazena. Ne treba zaboraviti niti Zenicu koja je kroz godine dala masu reprezentativaca. Tri velika bazena – tri jaka i stabilna košarkaška kluba. Uz Igokeu, Borac i Široki imali bi uistinu jako domaće prvenstvo, pa eto prilike da naše etničke ili ih nazovite kako god, podjele, pretvorimo u nešto korisno, da se takmičimo ko je bolji i ko više izdvaja!
Šta nas to sprječava da sistemski finansiramo recimo male rukometne centre poput Gračanice, Živinica, Maglaja, Zavidovića, Goražda… uz ozbiljan pristup i razvoj omladinskih kategorija ali i seniorskih timova.
Kako u muškom tu su npr. i ženski rukometni centri poput Cazina, Gradačca, ili pak Tuzle u kojoj je ŽRK Jedinstvo ugašeno jer pazite sada: Iz gradske uprave su se naljutili jer iz Jedinstva nisu pravilno opravdali iznos od 6000 KM. Kako smješno i kako bolno u isto vrijeme! Upravo u primjeru Jedinstva možem tražiti razloge našeg neuspjeha. Oni koji odlučuju o sudbini klubova, nemaju pojma o značaju i tradiciji, bitno je zadovoljiti administrativnu formu a ne pronaći rješenje.
Zašto u ženskoj košarci ne bi imali jake tradicionalne centre poput Sarajeva, Tuzle, Zenice, Banovića? I uz to gradili reprezentaciju iz omladinskih pogona navedenih centara
Zašto nekadašnje prvakinje BiH, odbojkašice Bosne iz Kalesije konačno ne bi dočekale modernu sportsku dvoranu u svom gradu, pa da nam ponovo odgajaju djevojke koje će nositi dres reprezentacije.
Možemo li sistemski razviti muške odbojkaške centre poput Srebrenika i Lukavca?
Zašto ne izgraditi i obnoviti atletske terene u Bihaću, Travniku, Mostaru, Goraždu?
Priča da jednostavno nemamo talenta za sport i da smo zbog toga najjadniji jednostavno ne pije vode! Navest ćemo samo jedan bolan primjer na osnovu kojeg nećemo nikad saznati koliko je vrhunskih sportista u našoj zemlji propalo, ali će nam biti jasnije šta zapravo znači sistem.
Činjenica je recimo da su Jusuf Gazibegović iz Sapne i Amar Dedić porijeklom iz Klokotnice danas među najboljim bekovima austrijske lige i reprezentativci BiH. Igraju elitna evropska takmičenja na vrhunskom niovu! Pa podvucite crtu, koliko su takvih sportista na vrhunskom niovu Sapna i Klokotnica dale za posljednjih 30 godina? Niti jednog! Jusuf i Amar samo su imali sreću kada su njihovi roditelji odselili iz države, pa su svoje genetske predispozicije i vrhunski talenat ubacili u sistem koji ih je znao odgojiti. Eh, sada zamislite koliko je nekih drugih „Gazibegovića“ i „Dedića“ propalo jer su ostali u Sapni, Klokotnici pa ako hoćete i u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Bihaću…
Je li konačno sazrelo vrijeme da se nešto mjenja? Nije pet do 12, naše 12 je odavno prošlo. Odavno smo već propali, samo je pitanje koliko se dugo želimo držati na dnu i valjati u blatu. Valjalo bi barem za početak ustati, očistiti blato sa sebe pa nešto započeti. Ostalo će doći samo, nadamo se…
NAPOMENA: Naslov kao i kritika NI U KOM SLUČAJU ne odnose se na sportiste koji su nas predstavljali na Olimpijskim igrama. Za nas su oni istinski heroji obzirom kako i u kakvim uslovima godinama rade i trude se i koliko država brine o njima.
