Edin Džeko je tokom cijele karijere često birao puteve koji nisu nužno donosili najveću zaradu, ali su gotovo uvijek bili najpošteniji s fudbalske strane.

Nakon odlaska iz Intera bio je potpuno slobodan igrač, s otvorenim ponudama iz Saudijske Arabije i realnom šansom da u završnici karijere uzme “hrpu novca”. Nije to učinio. Umjesto toga odlučio se za Fenerbahče – veliki turski klub, jaku ligu i nivo takmičenja koji nosi pritisak, odgovornost i visoke ambicije. U dvije sezone, iako je imao već 37 godina kada je stigao, postigao je sjajnih 35 golova.

Ni poslije Istanbula nije odstupio od svojih principa. Bez problema je mogao otići u Ujedinjene Arapske Emirate, osigurati mirniji život i daleko unosniji ugovor, ali je izabrao povratak u Italiju i dres Fiorentine. Iako mu tamo u prvih pola godine nije sve išlo po planu, nije bio konstantan strijelac i prolazio je kroz zahtjevan period, Džeko je još jednom pokazao da fudbal stavlja ispred komfora.

Vrlo je vjerovatno da je ponovo imao ponude iz egzotičnih liga, ali je opet izabrao ostanak u Evropi. Odlučio se za Njemačku i Schalke, na poziv trenera Mirona Muslića i reprezentativnog saigrača Nikole Katića. Klubu iz Gelsenkirchena nedostaje pravi golgeter u borbi za povratak u Bundesligu, a Dijamant se, nakon 15 godina, nije mogao oduprijeti povratku u Njemačku. Možda je to slabiji ugovor od onoga koji bi dobio u Arabiji, Emiratima ili SAD-u, ali donosi jače takmičenje, veći izazov i ozbiljniji fudbal.

U vremenu kada mnogi na kraju karijere biraju sigurnost i novac, Džeko uporno bira teren i dokazivanje. Pitanje je jednostavno: Da li je to pravi put? Za one koji cijene fudbal, odgovor je vjerovatno jasan.