Teško je osim Slobode pronaći klub, barem u bh. okvirima u kojem svake zime i svakog ljeta bruji kao u košnici. Smjene, promjene statuta, predsjednici, sudbonosne skupštine, ponekad ogromne ambicije pa još veća razočaranja i tako posljednjih 20 godina.
Tuzlanska Sloboda ponovo je premijerligaš. Klub iz „Rudarske 2“ tamo je gdje svojim renomeom i zaslužuje biti. No, sve ono što se na Tušnju izdešavalo u proteklih godinu dana, bilo bi teško i režirati. Toliko događaja i promjena, da nam se čini kao da je proteklo barem pet godina od Slobodinog ispadanja i povratka u ligu….
Sloboda je sasvim zasluženo novi premijerligaš. Tim Zlatana Nalića je na prvom mjestu bio od prvog do posljednjeg kola i sa sportskog aspekta zaslužuje sve čestitke. No, šta dalje? Pitaju se brojni zaljubljenici u crveno-crnu boju u Tuzli. Kakve su ambicije, planovi, strategija, ima li novca i kako se spasiti u sezoni u kojoj će zbog skraćenja lige ispasti čak četiri kluba. U ovom momentu teško je dati pravi odgovor.
No, prije nego se počnemo baviti ambicijama i strategijom, vrijedilo bi vratiti se koju godinu unazad i analizirati neke nevjerovatne stvari koje su zadesile tuzlanski klub, a o kojima čak i najzagriženiji navijači Slobode malo znaju.
Šećerbeegović i Džambić udarili temelje ozbiljnog kluba – ali pogrešno postavili „kurs“
Netom prije korona krize, Sloboda je dobila novu upravu sa novim, mladim licima u vidu Elmira Šećerbegovića, Nine Džambića, Emira Sijerčića. Ovdašnjoj sportskoj javnosti prilično nepoznata imena ali ekipa koja je u momentu preuzimanja klupskog rukovodstva odlučila promjeniti stvari iz temelja.
Klub se po prvi put nakon dvije decenije počeo čistiti „iznutra“, rješavali su se nagomilani dugovi, klub je ušao u sistem PDV-a, vodilo se računa o plaćenim doprinosima, funkcionisanju administracije. Iako je klub sa rezultatskog aspekta patio, u prvoj godini novoj ekipi niko nije zamjerio baš previše, jer je Slobodi očajnički trebao neko ko će stvari istjerati na čistac.
U kakvim i koliko velikim problemima i dubiozi je Sloboda bila te 2019. godine, od pojedinih članova uprave znala se čuti i teška rečenica u smislu: „I ako ispadnemo, vratit ćemo se, ali napravit ćemo klub“. U tom periodu, rane od prijašnjeg ispadanja još su kod navijača bile prilično svježe pa gore navedeno razmišljanje niko nije prihvatao sa odobravanjem. Nakon prve sezone sa novom upravom kada će Sloboda jedva spasiti premijerligaški status, na Tušnju su konačno puhali neki novi, pozitivniji vjetrovi, planirala se ozbiljna lista pojačanja i napad na Evropu, a onda je zbog korona krize sve palo u vodu, redovna tranša od grada bitno je umanjena pa su tako i ambicije splasnule, a Sloboda se i narednih sezona grčevito borila za opstanak.
I onda dolazimo do samog vrhunca. Sezona u kojoj će Sloboda ispasti iz lige, bila je sezona koja je dočekana sa velikim ambicijama u samom klubu. Iz više provjerenih izvora saznali smo kako su upravo u navedenoj sezoni Šećerbegović, Džambić ali i njihovi saradnici koji su dolazili iz renomiranih tuzlanskih kompanija prilično odriješili kesu. Ne, nisu to bile pozajmice (što je bio čest slučaj prethodnih godina), bio je to nemali, pozamašan novac koji su u klub u vidu donacija direktnoi upumpali članovi uprave, dakle Sloboda je osim gradskog novca, prvi put imala ozbiljan finansijski priliv iz „privatnih džepova“, opet naglašavamo, ne u vidu pozajmica! I da napomenemo, nije nam cilj u ovom tekstu braniti Šećerbegovića, Džambića ili bilo koga, ali red je barem da se javno iznesu neke do sada možda i nepoznate činjenice.
Tako je na Tušanj stigao kapiten tadašnjeg prvaka i najbolji igrač lige, Stojan Vranješ.
Imala je Sloboda osim Vranješa još nekoliko provjerenih premijerligaških imena poput Bukvića, Osmankovića, Jusića, Husejinovića, Šuberta, Pervana, Bekića,Komazeca…
Zanimljivo, iako se ranijih sezona upravama često spočitavalo zanemarivanje „domaće djece“ i omladinskog pogona, upravo je tadašnja garnitura u par teških sezona odlučila „istrpiti“ nekoliko svojih omladinaca, pa je Sloboda u sezoni u kojoj je ispala imala i niz mladih grača poput Mehmedovića, Kapetanovića, Kurtalića, Alića, Maksimovića, Osmića, mahom reprezentatice omladinskih selekcija…tako da je i s te strane Šećerbegoviću i ekipi teško bilo šta prigovoriti…
No, kada kola krenu niz brdo, onda baš krenu. Navijači su nakon tri sezone konstantne borbe za opstanak konačno očekivali iskorak. Uprava je ovog puta bila pod ogromnim pritiskom sa kojim se očito nisu znali nositi. Par loših rezultata bilo je dovoljno za gnjev i ljutnju navijača, a relativno mlada uprava nije se najbolje znala nositi sa pritiskom, pa su osim kadrovskih rješenja u sportskom segmentu definitivno promašili i sa PR strategijom – pogotovo u momentu kada su navijačima zabranili komentarisanje na društvenim mrežama, što će izazvati još veću ljutnju.
Klub je u tom periodu sarađivao sa Dynami grupom, privatnom agencijom zaduženom za sportski segment. Iako su i u navedenoj sezoni zaista radili lavovski posao kada je u pitanju unutrašnje funkcionisanje kluba, Šećerbegović i ekipa jednostavno nisu znali zaustaviti kola koja su krenula iz brdo, a što će rezultirati ispadanjem iz Premijer lige.
Zanimljivo je istaći da će Sloboda upravo u navedenoj sezoni prvi put nakon 20 i kusur godina, na prvostepenoj komisiji NFSBiH dobiti licencu za Premijer ligu ali i evropska takmičenja – što je svojevrsna potvrda da je klub sa administrativno-organizacijske strane bio nakon dugo godina fenomenalno posložen. No, kako se fudbal igra za navijače a klubovi postoje radi sportskog nadmetanja, navijači su bili ogorčeni i tražili su beskopromisni odlazak kompletnog upravnog odbora.
Sa rezultatske strane razumljivo, navijači su željeli rezultate i tu sve počinje i završava. Ali da se od Šećerbegovića pravi najvećeg neprijatelja kluba u posljednje tri decenije, bilo je uistinu previše. Šećerbegović je na njegovu žalost među velikom većinom Slobodnih navijača bio omražen puno više nego mnogi prije njega koji su iza sebe ostavili milionska dugovanja, blokirane račune, tužbe i pozajmice.
Šećerbegović i ekipa koji su barem sistemski složili klub i udarili mu temelje za ozbiljno funkcionisanje u budućnosti, nisu zaslužili golgotu koju su prolazili. Tim prije jer su jedna od rijetkih uprava koja je u klub donosila svoj novac, bez pozajmica i tužbi poslije odlaska iz kluba.
Aleksandar Jović od dežurnog kritičara i „Don Kihota“ do heroja!
Među najglasnijiim protiv načina rukovođenja sportskim segmentom F.K. Sloboda u vrijeme Šećerbegovića bili su U.G. Prijatelji F.K. Sloboda iz kojih dolazi upravo Aleksandar Jović, današnji predsjednik Skupštine i možemo slobodno konstatovati, prvi čovjek tuzlanskog kluba.
Izdajnik, grobar kluba, neznalica, lažov i varalica, niz je negativnih epiteta kojima su brojni navijači Slobode proteklih skoro godinu dana „častili“ Aleksandra Jovića. Od čovjeka koji se među prvima usprotivio vođenju kluba pod Šećerbegovićem i Džambićem, Jović je došao u poziciju da kao predstavnik udruženja odlučuje o novom rukovodstvu proteklog ljeta.
A proteklog ljeta kao glavni kandidat za novog-starog predsjednika pojavio se Azmir Husić. Velika većina navijača bila je spremna oprostiti Husiću ostavljanje Slobode i odlazak u Slogu iz Simin Hana (danas Tuzla City) pa su se očekivanja u jednom momentu počela pretvarati u euforiju, najavu ekspresnog povratka u Premijer ligu i borbu za titulu i šta sve ne.
Činilo se da je stvar završena, čekao se samo „bijeli dim“ iz Rudarske 2, a onda će upravo Jović i tadašnji direktor kluba u ostavci, Eldar Jusufović preko noći postati mrski neprijatelji i dežurni krivci za sve loše u Slobodi.
Pazite – samo iz razloga jer nisu htjeli staviti svoj potpis na papir prema kome bi se Husiću omogućila potpuna kontrola i nezavisnost kako u upravi tako i u Skupštini kluba!
Bitno je napomenuti da tada omraženi dvojac „Jović-Jusufović“ nije bio direktno protiv Husićevog imenovanja za predsjednika sa velikim ovlastima, nego su željeli uspostaviti barem djelimičnu kontrolu u vidu najvišeg organa kluba – Skupštine. Jović i Jusufović ni pod koju cijenu nisu željeli potpisati da jedan čovjek dobije potpune ovlasti i da se de facto i de jure pita za sve bez mogućnosti da ga se pita za bilo šta, niti da ga se pozove na bilo kakvu odgovornost u slučaju neuspjeha. Bio bi to potpis na sve ono protiv čega su se Jović i U.G. Prijatelji F.K. Sloboda borili u mandatu Elmira Šećerbegovića i ekipe koja je promjenom Statuta, faktički bila i Skupština i uprava kluba a što će se ispostaviti upravo kao ključna greška Šećerbegovićevog mandata.
Husić je odustao od ideje ponovnog preuzimanja Slobode, a navijači u velikoj mjeri bili ogorčeni. Jović i Jusufović bili su označeni kao glavni krivci. Predsjednik kluba ubrzo je po drugi put postao Senad Mujkanović, ovaj put uz aminovanje Jovića koji je nedugo zatim imenovan predsjednikom nove Skupštine kluba.
Jesen kao iz snova i burna i teška zima
Nakon nekoliko provjerenih pojačanja, sjajnih rezultata na startu sezone, navijači u Tuzli ubrzo su zaboravili sve što se dešavalo proteklog ljeta. Husića više nije niko spominjao, a javnost je imala novog heroja u liku Senada Mujkanovića.
Sloboda je doslovce gazila sve pred sobom i bilo je više nego jasno da su Tuzlaci apsolutni favorit za ulazak u Premijer ligu. I dok se Mujkanovića slavilo na svakom koraku, a navijači imali novog ljubimca, iz tadašnje uprave su se polako povlačili članovi, jedan po jedan. Upravni odbor su u tišini napustili Kemal Papračanin i Dejan Pavić. Iako se nisu slagali sa Mujkanovićevom vođenjem kluba, isti su napustili gospodski, bez mnogo pompe, očito ne želivši da kvare sjajnu atmosferu uzrolovanu prije svega odličnim rezultatima kluba u prvom dijelu sezone.
A onda stiže po ko zna koji težak decembar za Slobodu, mjesec za kojeg bi navijači Slobode vjerovatno izbrisali gumicom da mogu, jer se u „Rudarskoj 2“ zaista teško prisjetiti mirnog decembra.
Nova ekipa ljudi u Skupštini predvođena Aleksandrom Jovićem željela je imati više informacija o samom funkcionisanju kluba, obzirom da su do njih dolazile polovične ili šture informacije, a klub se iznutra ponovo počeo zatvarati.
Prijedlog da se Skupštini dostavi finanijski izvještaj za prvi dio sezone, Mujkanović će tada shvatiti kao lični napad na sebe sa ciljem da ga se smjeni sa mjesta predsjednika pa je bilo priličnog otpora zbog čega i kome bi se trebao dostaviti finansijski izvještaj.
Na zakazanoj sjednici Skupštine tražene su promjene, između ostalog, kako saznajemo Jović ali i veliki broj članova Skupštine usprotivio se načinu vođenja kluba od strane Mujkanovića. U Skupštini su bili protiv novih zaduženja, a posebno u vidu pozajmica koje su već ranije zavile klub u crno. Zahtjevano je da klub posluje u skladu sa mogućnostima, odnosno „da se pokrije koliko je jorgan dug“.
Kako bi sve navedeno proveli u djelo, odnosno kako bi imali određenu kontrolu nad upravom, Jović i ekipa u Skuštini osmislili su formiranje tzv. komisija za nadzor kada su u pitanju transferi, sportska pitanja ali i drugi bitni segmenti kluba.
Mujkanović se tada žestoko usprotivio ideji kontrole od strane Skupštine, te je na istoj podnio neopozivu ostavku. Iz Skupštine će pak javnost obavijestiti da je Mujkanović razriješen jer kako su naveli u saopćenju:
nije želio obrazložiti Finansijski izvještaj za period u kojem je rukovodio klubom,
– nije dostavio Plan rada za 2024. godinu,
– nije dostavio niti jedan Izvodiz Zapisnika sa održanih sjednica UO za navedeni period.
Jović ostao sam – ali na kraju uspio
Iako će nakon odlaska Senada Mujkanovića i kompletne uprave, Sloboda krenuti u aktivnu potragu za novim predsjednikom, u tome se nije uspjelo niti do danas. Nakon niza javnih poziva, niko u Tuzli ali i šire nije bio zainteresovan da preuzme predsjedničku, u tom momentu veoma vrelu stolicu.
U jednom periodu pominjala se mogućnost preuzimanja klub od strane proslavljenog hrvatskog reprezentativca, Eduarda da Silve, čak su održani i neformalni sastanci ali do bilo kakve. realizacije nikada nije došlo.
U tom momentu čak i samoj Skupštini dolazi do dodatnog raskola i različitih mišljenja što je rezultiralo novim podnošenjem ostakvi, nekih do tada veoma važnih članova Skupštine.
Aleksandar Jović ostao je skoro sam. Dojučerašnje udruženje građana koje je samo nekoliko mjeseci ranije na čelu sa Jovićem kritikovalo rad uprave, faktički se raspalo, a mnogi navijači tuzlanskog kluba ponovo su bili u strahu – ponajviše od mogućnosti da se ne izbori povratak u najviši rang.
Nakon što je zaustavio prvo Husića, Jović je sada bio označen kao glavni krivac zbog kojeg se srušila idila, sjajna atmosfera i zbog koga je ostavku podnio Mujkanović. Uvrede, pritisci i količine napada na ovog puta samog Aleksandra Jovića bile su ogromne. Striktno se tražio njegov odlazak!
I u momentima kada je ostao čak bez dijela dojučerašnjih saradnika, kada je velika većina navijača bila protiv njega, kada nije imao predsjednika i uprave, kada ga se optuživalo za sve i svašta, Jović nije odustajao od ideje da od Slobode prije svega napravi klub u kojem se jasno i tačno zna kako funkcioniše.
Javna je tajna da se Jović borio protiv stvaranja kulta ličnosti od bilo koga ko ima veze sa Slobodom. Jović čvrsto zastupa model po kome je Sloboda gradski klub i da nije ničija privatna svojina.
Ovog puta Jović želio je napraviti ono što nije uspjelo nikome prije njega – klub građana u kome će se uvijek znati ko i šta radi, kako i koliko se troši, uspostaviti način i mogućnost da se spriječi svako onaj ko krene raditi na štetu kluba.
„Zanesenjak“; „neznalica“; „dobre ideje ali živi u snovima“ „treba malo odvaditi, nije ovo Švicarska“; „niko ozbiljan tako neće doći u klub“ – neke su od rečenica koje su se često mogle čuti tih dana na Jovićev račun.
Kako se zaista niko nije prijavio za mjesto predsjednika, Jović je sa Skupštinom oformio tzv. „odbor za upravljanje“ koji će u drugom dijelu sezone upravljati Slobodom.
Nove tužbe, podmetanja ali i ispunjen cilj
Iako u vrlo teškoj i složenoj situaciji, Aleksandar Jović zajedno će sa saradnicima Mariom Lovrićem, Jasminom Rahmanovićem, Sašom Arnautovićem, Rusmirom Husagićem, Kemalom Papračaninom, Amarom Kovačevićem i Misadom Husanovićem zasukati rukave i početi raditi.
Pomenuta ekipa danonoćno je bila u klubu i rješavala nagomilane obaveze a uporedo su vodili računa i o sportskom segmentu pa su na Tušanj sletila ozbiljna pojačanja u likovima Ignjatovića i Komazeca, dok se kostur ekipe iz prvog dijela zadržao na okupu.
Umanjena tranša od gradske uprave zbog ispadanja iz lige, itekako je zadavala probleme u funkcionisanju kluba, ali će pomenuta ekipa konstantno tražiti nove sponzore, boriti se za svaku marku i na kraju odvesti klub u Premijer ligu.
No, niti proljeće nije moglo proći u miru, pa će u jednom momentu F.K. Sloboda biti blokirani računi zbog duga prema advokatskom društvu Suljić koje je naslijedilo pravo potraživanja od strane rahmetli Davuda Zahirovića. Nekadašnji predsjednik Slobode, imao je pozajmicu prema F.K. Sloboda u iznosu od oko 400 000 KM a dug je u međuvremenu sa kamatama narastao na oko 900 000 KM.
Kako je presuda postala pravnosnažna, bila je to uistinu ogromna „omča oko vrata“ za funkcionisanje kluba. Advokat Suad Suljić predložio je dogovor po kome bi se otpisale kamate, pa će tako u jednom momentu saopštiti javnosti kako je dogovor postingnut uz uslov da F.K. Sloboda ne predloži Elmira Šećerbegovića kao kandidata za izbore u savezu.
Međutim, Jović i ekipa očito dobro i kvalitetno pravno nasavjetovani, znali su da predmet dogovora između dva lica, ni na koji način ne mogu biti treća lica, pa su ovakvu vrstu dogovora prije svega odbili, uvidjevši da bi to moglo donijeti novu štetu samom klubu.
Međutim, ogromno dugovanje i eventualna naplata koja bi u jednom momentu možda dovela u pitanje i samo funkcionisanje kluba, ipak je dvije strane ponovo dovela za stol pri čemu je došlo do konačnog dogovora. Još jedan ozbiljan i težak zadatak koji je pod ogromnim pritiskom Jović sa svojim saradnicima uspio riješiti.
Predstojao je još samo jedan, onaj glavni – povratak u društvo najboljih. Istini za volju, forma Slobode u proljetnom dijelu sezone i nije bila baš najbolja, a olovska Stupčanica sve više je topila zaostatak. Naravno, u domaćoj javnosti među prvima na udaru je uvijek trener, pa su kritike bivale sve veće, ali „odbor za upravljanje“ ni u jednom momentu nije posegao za suludom idejom da smjeni trenera koji je lider na tabeli, što će se na kraju ispostaviti kao apsolutno ispravna odluka, pa je Sloboda kolo prije krala uplovila u mirnu luku i izborila povratak u društvo najboljih.
Grad bi trebao razmisliti o rebalansu budžeta u korist Slobode
Trenutna situcija u Slobodi nije ni malo lagana. Klub bi već ozbiljno trebao planirati aktivnosti za Premijer ligu, ali još uvijek nije najjasnije šta očekuje Slobodu.
Na nedavno održanoj press konferenciji, Jović kao prvi čovjek kluba najavit će Slobodu kao najjeftnijju ekipu u historiji lige. Kasa Slobode trenutno je skoro prazna.
No, pomalo naopak način finansiranja kluba od strane Grada Tuzla, ipak bi trebao ponukati gradske oce da usvajanjem rebalansa budžeta nagrade Slobodu za povratak u društvo najbolji, na isti način kako je klubu uskraćen iznos finansijske tranše zbog ispadanja iz lige.
Naime, zanimljivo je istaći da je Sloboda jednu od prvih tranši za proteklu godinu dobila tek pred sami kraj sezone kada će ispasti iz lige. Obzirom da se budžet usvoji tek početkom godine, a bude aktivan u trećem ili četvrtom mjesecu. Tako je Sloboda uvećani iznos gradske tranše dobila tek onda kada je faktički ispala iz lige.
Umanjeni iznos za ovu godinu (zbog ispadanja u niži rang), Slobda je dobila tek početkom ove kalendarske godine – dovoljno da pokrije troškove proljetnog dijela sezone. Šta očekivati onda u tako naopakom sistemu, da se Sloboda nagradi za ulazak uvećanom tranšom tek u budžetu za 2025. godinu, u martu ili aprilu iduće godine? Tada će zaslužena nagrada za ulazak stići vjerovatno već kasno jer do marta naredne godine je čak devet mjeseci i tada će se rješavati pitanje opstanka u ligi.
Upravo zato bi gradonačelnik Lugavić trebao razmisliti o rebalansu budžeta u korist Slobode još ove kalendarske godine, kako bi Sloboda mogla spremna dočekati početak nove sezone u elitnom društvu.
Jovićeva vizija i borba kao putokaz funkcionsanja ozbiljnog kluba
Nevjerovatna borba za ideje koje su ruku na srce potpuno ispravne, količina uvreda, pritisaka, prijetnji i čega sve ne – sve je to proteklih godinu dana stojički uspio istrpiti predsjednik Skupštine i odbora za upravljanje Aleksandar Jović sa svojim saradnicima.
Iako je u određenim momentima ostao skoro sam, Jović nije odustao, nije odustao od cilja da Slobodu napravi onakvom kakva treba biti. Stabilan klub koji izmiruje svoje obaveze, klub sa uređenim omladinskim pogonom i administracijom, a opet transparentan i otvoren prema svima koji žele pomoći.
Klub koji nije društvo jednog lica, koji neće graditi ničiji kult ličnosti i koji će istinski predstavljati Slobodu onakvom kakvom jeste. Slobodu kakva je zamišljena njenim osnivanjem od strane Mitra Trifunovića i Leonarda Bankera. Slobodu koju u Tuzli toliko vole baš zbog toga kakva jeste, Slobodu koja je bila simbol otpora, Slobodu koju su neistomišljenici željeli ugasiti ali nisu uspjevali.
Slobodu koja okuplja ali koja će bit stabilna – jer samo takva Sloboda u budućnosti bi mogla privući i one koji mogu i žele pomoći ali su u decenijama iza okretali glavu ogorčeni i razočarani zbog nakaradno uređenog sistema i svih loših stvari koje su se vezale za klub. Samo tako moderna, otvorena i transparentna Sloboda može ponovo privući ozbiljne ljude, sponzore i navijače koji će shvatiti da je upravo Sloboda njihov klub.
Znao je vjerovatno Jović da ako i on povuče sidro u jednom momentu, da niko drugi neće preuzeti klub u takvoj situaciji, a što bi Slobodu vjerovatno gurnulo u tešku provaliju iz koje se dugo ne bi izvukla. I pored svega trebalo je voditi računa o sportskom segmentu i ostvariti želju navijača, a Jović je sa svojim saradnicima na kraju uspio i u tome.
I zaista, na svemu učinjenom kompletnoj ekipi aktuelnog rukovodstva Slobode treba čestitati, jer su pokazali ogromnu količinu prije svega ljubavi ali i nevjerovatne borbe za zdrav i stabilan klub.
Zato je red da i gradska uprava ali i tuzlanski privrednici i navijači prepoznaju ovu borbu koja je na kraju iznjedrila uspjeh i da Sloboda konačno bude ono što jeste. Zdrav i stabilan klub, uspješan a koji okuplja, na ponos svih Tuzlaka ali i navijača širom Tuzlanskog kantona.
