Uvjerljiv poraz i najlošije kvalifikacije bh.reprezentacije posljedica su javašluka u i oko NSBiH, koji traje već sedam-osam godina. Kupilo se i nakupilo svega nakon svjetskog prvenstva 2014. godine u Brazilu.
I sada je došlo na naplatu. Samo u ovom ciklusu promijenili smo tri selektora. Da držimo do “tradicije” trebao je otići i Savo Milošević nakon poraza od Portugala. Ili od Luksemburga…
Kvalifikacije je započeo Faruk Hadžibegić. No, iskusni stručnjak zadržao se četiti utakmice.
Potom ga je naslijedio Meho Kodro. I “Meha” je, kao i Faruk, “povratnik” na klupu reprezentacije, samo što je on stigao odraditi tek dvije utakmice.
Ovaj neslavni ciklus završava Savo Milošević. Koji je očekivano slavio protiv Lihtenštajna, jednako tako očekivano poražen od Portugala. (Ne)očekivano smo doživjeli debakl u Luksemburgu.
Uvjerljiv poraz (4:1) bio je ventil za “eksploziju” javnih istupa dežurnih sveznalica. Koji su dijelili lekcije, pričali o taktici, podilazili igračima i navijačima. Uglavnom su udarali po selektoru. Koji jeste najodgovorniji. I sam je Savo Milošević izrazio spremnost da se već sutra povuče. Ako to javnost želi i ako će riješiti sve probleme u bh. nogometu.
Nažalost, malo je ko od tih sveznalica nudio rješenje. Svi su oni šutili svih ovih godina kada je Marko Topić, jedini jasno i glasno ukazivao na akutne probleme nogometa u Bosni i Hercegovini.
Za razliku od sveznalica Topić je pogađao u “sridu”. I nije to radio da bi sebi osigurao poziciju u NSBiH. Naprotiv, jasnim i nedvosmislenim istupima sam sebi je ograničavao prostor. Svjesno se žrtvovao, računajući da će potaknuti i druge da prepoznaju trenutak i značaj borbe za boljitak bh. nogometa.
Da su tada podržali Topića, možda bi danas sastav Izvršnog odbora NSBiH bio znatno drugačiji. Četiri godine su otišle nepovratno.
No, nikad nije kasno. Važnije od toga, hoćemo li kvalifikacije završiti s pobjedom ili porazom, jesu predstojeći nogometni izbori. Kampanja je uveliko počela. Vodi se bespoštedna borba po kantonima/županijama za nove mandate. Za još četiri godine lagodnog života i neograničene moći.
Trebalo bi nam biti važnije ko će nas predstavljati naredne četiri godine od toga da li će Anel Ahmedhodžić doći na naredno okupljanje.
To su “detalji” o kojima godinama govori Marko Topić. I ne iz populističkih pobuda.
