Kada bismo tražili pravi trenutak da sumiramo stanje reprezentativnog nogometa Bosne i Hercegovine, bilo bi teško naći gori period nego ovaj. Dok još nismo potpuno probavili blijeda izdanja A selekcije, koja više od godinu dana ne zna za pobjedu, te posljednje poraze od Njemačke i Mađarske, stigla nam je nova bruka – ovaj put od U-21 reprezentacije.

Očekivali smo makar mali tračak nade od budućnosti našeg nogometa, ali poraz od Cipra i posljednje mjesto u grupi označili su najgore kvalifikacije u historiji mladih Zmajeva. Tama koja obavija bh. nogomet postaje sve gušća.

Pitanje koje se sada prirodno nameće je: Ko je kriv za ovaj sunovrat? Možemo li upirati prstom u trenere, savez, ili pak u same igrače? Ili možda problem leži dublje, u strukturalnim manama koje su desetljećima prisutne, ali koje sada dolaze na naplatu?

Prvo, treba se osvrnuti na očekivanja. Kao nacija, skloni smo nadama koje često nemaju realne temelje. Očekujemo da naša reprezentacija može redovno konkurirati na velikim takmičenjima, da smo među elitom, dok se u stvarnosti sve više nalazimo u društvu malih nogometnih nacija poput Andore, San Marina i Lihtenštajna. Da, Bosna i Hercegovina je mala zemlja sa skromnim resursima, ali to nije opravdanje za neuspjeh – već znak da očekivanja možda nisu u skladu s realnošću. Moramo se pomiriti sa činjenicom da više nismo u društvu ekipa koje se bore za plasman na evropska i svjetska prvenstva, već da smo postali ekipa koja se muči da uopšte opstane na nogometnoj mapi.

A odgovorni? Savez se često spominje kao glavni krivac zbog loše organizacije, neulaganja u infrastrukturu i razvoj mladih talenata. Treneri dolaze i odlaze, mijenjaju se taktičke postavke i filozofije, ali rezultata nema. Igrači, iako neosporivo talentirani, djeluju bez prave motivacije, kao da ne vjeruju u uspjeh i nose teret pritiska koje im postavlja nacija koja očekuje čuda. U-21 selekcija, koja bi trebala biti budućnost nogometa, svojim rezultatima nam je jasno pokazala da problem nije samo u vrhu, već da je sistemski i zahvaća sve nivoe reprezentativnog nogometa.

Hoće li doći bolji dani? To je pitanje koje se sve češće postavlja. Da bi se išta promijenilo, potrebno je krenuti od temelja – ulaganje u mlade igrače, nogometne škole, infrastrukturu i ozbiljne, dugoročne projekte koji će omogućiti da talenti ne propadaju već u ranim fazama. Također, mora postojati promjena u mentalitetu. Bh. nogomet se mora odmaknuti od “uspjeha na krilima jednog talenta” i početi stvarati sistem u kojem svaki igrač ima svoju ulogu i vrijednost.

Realnost je surova – mi smo mala reprezentacija. Ali mala reprezentacija ne znači automatski i loša reprezentacija. Postoje primjeri zemalja slične veličine koje su uspjele ostvariti značajne rezultate, ali to zahtijeva ozbiljan rad, strpljenje i smanjenje nerealnih očekivanja.

Bh. nogomet je na prekretnici – ili ćemo nastaviti u istom smjeru i srozavati se sve niže, ili ćemo prepoznati da je vrijeme za ozbiljne promjene. Dno je već vrlo blizu, ako ga već nismo dotakli. Možda je upravo sada pravi trenutak da se preispitamo i počnemo graditi nešto novo, nešto što će dugoročno donijeti rezultate i obnoviti vjeru u budućnost našeg nogometa.